Prije 39 godina, 18. rujna/septembra 1986., članovi Crvene Jabuke doživjeli su tešku prometnu nesreću u Jablanici. Putovali su na koncert u Mostar.
Basist grupe Aljoša Buha preminuo je na mjestu događaja, dok je frontmen i jedan od osnivača grupe, Dražen Ričl (poznat kao Zijo i Para), teško ozlijeđen. Preminuo je u bolnici 1. listopada/oktobra iste godine.
Prvi grad u kojem su trebali održati koncert bio je Mostar, ali strašna prometna nesreća koju su doživjeli na putu iz Sarajeva spriječila ih je u tome.
Pripremajući se za put u Mostar, članovi grupe i tehničari dogovorili su se da krenu s tri automobila i malim kamionom. Iz Sarajeva su krenuli za Mostar u poslijepodnevnim satima. Svima su rekli da se raduju koncertu u Mostaru jer on označava novu etapu u njihovoj karijeri. Inače, bosansku turneju Jabuke organizirala je agencija “Atlas” iz Zenice. Osim nastupa u Mostaru, bili su zakazani koncerti u Zenici, Bugojnu i Banja Luci…
U prvom automobilu, automobilu, kojim je upravljao Zlatan Arslanagić, bili su još Dražen Ričl i Aljoša Buha. Dražen Žerić, tadašnji klavijaturist, i Darko Jelčić, bubnjar, igrali su odmah iza njih u golfu. U trećem vozilu, Zastavi 1.500, bili su predstavnici “Atlasa” iz Zenice.
Negdje nakon pola puta, odmah iza Jablanice, u oštrom zavoju inače opasne ceste, automobil se zanio, skrenuo ulijevo i sudar s kamionom Vrsa registracije bio je neizbježan.
Nekoliko minuta nakon nesreće, prošla su još dva timska vozila. Zaobišli su veću skupinu ljudi okupljenih oko smrskanog fiće. Dok su žurili na koncert, nisu imali vremena razmišljati o nesreći.
Nisu ni sanjali da su im drugovi upravo poginuli. Bilo im je čudno kako im je trojac u fići uspio toliko pobjeći.
Davne 1989. godine, majka Dražena Ričle, Elvira, dala je intervju časopisu Ćao, u kojem je govorila o tragediji:
-Sjećam se, bilo je to tjedan dana prije nesreće. Bili smo svi zajedno u Rumunjskoj, gdje moj brat ima vikendicu. Super smo se proveli. Kad smo se vratili, šogorica i brat su navratili na kavu. Tada je Dražen pričao o nadolazećoj turneji, o tom drugom albumu. Dobro sam se sjećala njegove rečenice: “Voljela bih da se sve ovo odgodi.” Nakon toga, dok smo tako lijepo razgovarali – jer je Dražen stvarno puno volio mog brata – šogorica nam je rekla da je još uvijek zainteresirana za hiromantiju (čitanje iz dlana) i da je tamo jako napredovala. Tada ju je Dražen strogo pogledao, okrenuo joj dlanove i znatiželjno upitao: “Koliko ću još živjeti?” Kasnije, kada se dogodi slična nesreća, čini nam se da je sve to bilo kao neka slutnja, znate… – rekla je njegova majka i dodala:
-Jedna od mojih susjeda, kasnije mi je pričala o tome, vidjela je mog Dražena tog nesretnog četvrtka, kada je išao u Mostar. Sva djeca, koja su bila tamo vani, kao i obično, pratila su ga, niz stepenice, prema ulici. Zaustavio se, svakoga od njih pogladio po kosi, i svakome nešto rekao. Kao da se zauvijek opraštao od njih. Stvarno su ga voljeli. Znao im je davati bombone, kolače… Često je znao izlaziti i razgovarati s njima, šaleći se: “Gdje si, dečko, ha?” Okružili bi ga, a onda ih se nije mogao otresti. Pratili bi ga do vrata… Kako sam se ja, kao i svaka majka, znala brinuti svaki put kada bi išao na put, Dražen je uvijek organizirao prijevoz – od kuće. Ako mu nešto nije odgovaralo, jednostavno to nije htio prihvatiti. Baš tada, prije njihovog kobnog putovanja, pitala sam ga kakav auto vozi?! Umirio me riječima: „Zlajin fića nije dobar, ali ne brini se ništa; ne idem sa Zlajevim fićom, idem sa Žerom, golfom. Golf je nov, a Žera je dobar šofer.“ A kako se dogodilo da se našao na Zlajinoj slici, stvarno ne znam. Moj Dražen je čak bio jako visok: ne znam, stvarno, kako je uopće stao u prtljažnik… – rekla je Draženova majka.
S.M
