Kako ste se snašli u selu pored Varaždina?
–Novi početak, ali sjajno.Život u gradu mi nije prijao.Tamo sam našla svoju oazu mira i uživam.
Jeste li proveli burnu mladost?
–Uh, da. Marijan Ban stvarno je dobro opisao osamdeste u svojoj pjesmi! Izlazila sam, a uz silnu zabavu na tim mjestima vodili su se i razgovori o umjetnosti, kulturi, muzici, knjigama. Danas su i nas i mlade pojeli politika, kriza, i ‘političke zvijezde’ te nam preuzeli živote. To je tužno.
Jeste li upoznali Džonija Štulića?
–Jesam, bio je zanimljiv. Ali ja sam osobno više od „Azre“ voljela “Parni valjak” i Husa i Akija. Družila sam se i s dečkima iz „Prljavog kazališta“, a Štulić je imao svoj krug poklonika. Bilo je kvalitetnih autora i čini mi se da je tada bilo više kreativnosti nego danas.
Je li vam bilo teško kao jedinoj ženi u muškom bendu?
–Ne. Nije bilo niti ima maltretiranja, a ni ja nikad nisam izigravala damu ili „mimozu“, jer su mi dečki odmah u startu rekli da sama nosim svoje kofere.
Funkcionišete li u životu lakše sa ženama ili s muškarcima?
–Kad je veća skupina ljudi, lakše je s muškarcima. Mi žene po prirodi smo komplicirane i ako se u grupi od više žena poklope PMS-ovi, ta sredina može biti gadna. Ali imam ženske prijateljice i volim taj smijeh i žensku otkačenost i tračanje muškaraca. Ali lakše mi je raditi s muškarcima. Jednostavniji su.
Eurosong?
–Nisam kompetentna, ali znam da je ono što Hrvatskoj treba dobra pjesma. Treba krenuti u lov na autore, a svjetskih pjevačica i pjevača imamo.
Bez čega ne možete zamisliti dan?
–Danas kad izađem bez mobitela imam osjećaj da sam gola i bosa i da će mi propasti dan.
Bili ste zvijezda 80-ih, je li bilo i bračnih ponuda ili čak nasilnih obožavatelja?
–Neki su me se usudili zaprositi, ali krivi! To je bilo lijepo. Ali sjećam se i mučnih situacija. Jedna djevojka bila je opsjednuta nama i kad nije znala kako tu ljubav iskazati, probušila mi je sve gume na automobilu. Jedan neuravnoteženi mladić mjesecima me pratio u stopu i znao noću stajati ispred kuće, morala sam potražiti i pomoć službi. A treći slučaj bio je telefonski manijak koji je uznemiravao moju porodicu.
Šta vas nasmije?
–Gledala sam prvenstvo Amerike u plesu na šipki i zadivljujuće je što te žene mogu. A vidjela sam da ima i muškaraca koji to plešu Ja sam svladala nekoliko osnovnih elementa i toliko sam se smijala!
Je li istina ili medijska priča da ste na jednom koncertu potpuno nagi skočili u bazen?
–Dakle, to je nešto što ne bih voljela da čitaju moja djeca. Samo ću reći mladost-ludost, imala sam 16 godina i nije bilo u fazi s Fosilima
Čemu možete zahvaliti na mladenačkoj energiji koja pršti iz vas?
–Mislim da je ta energija odraz karaktera i zadovoljstva životom, a radost življenja onda se vidi i na licu. Još se veselim izazovima života i uživam u njemu. Ne radim pretjerano na održavanju svojeg fizičkog izgleda, trebala bih više od plesa i badmintona koji igram. Ali prije svega mi je veselje s prijateljima i to me pomlađuje.
O čemu maštate?
–Ima jedno putovanje iz snova – put oko svijeta u 21 dan. Uključeni su i avioni i brodovi i voz i formalno se obiđe zemaljska kugla.
Jeste li konfliktna osoba?
–Nisam svadljiva, a bilo bi dobro da malo jesam. Ja sam profil čovjeka koji sve trpi i zbog toga mi je i oboljela štitnjača. Još učim, ali nikad neću postati tip koji lupa šakom o stol. Ne izazivam konflikte, čak se u nekim situacijama češće povučem i rasplačem.
Kad ste se u životu najviše prestrašili?
–Kad sam rodila djecu, u tom divljanju hormona mlade majke pojavio mi se glupi iracionalni strah da će to moje tek rođeno dijete jedan dan pregaziti tramvaj
Postoji li ipak neki tabu o kojem ne biste željeli govoriti?
–Nisam osoba koja drugima soli pamet i nameće mišljenje, ali strašno volim čuti tuđe mišljenje.
Lako je pričati o prevari
Da li bi oprostili prevaru?
–Lako je pričati, ali ne znam šta bi se tada zbilo. Sad mogu reći da bih oprostila, ali možda to ne bih bila u stanju.
Bojim se polesti
Bojite li se starenja i jeste li pomišljali na kakav operativni zahvat za uljepšavanje?
–Ne bojim se starenja, ali bojim se bolesti. Ima ljudi od sedamdeset i osamdeset godina planinare i žive ugodan život i baš tako, uspravno poput njih, voljela bih dočekati duboku starost. A na plastične operacije još nisam krenula, a i mislim da mojem tijelu nema spasa. Ne mogu mu pomoći ni noževi. Ali, kada bih dobila ponudu da snimim film s Džordžom Klunijem, pristala bih i na nož!
