Postoji li neko od pjevača koje ti, bogati, voliš, upita me neki dan jedna naša čitateljka. Dabome da postoji, velim joj i nabrojim desetak imena. Kako, upita me ona a tako loše pišeš o njemu, misli na jednog od nabrojanih. Ne mrzim ja njih, nego pišem zanimljivosti i pikanterije iz njihovih života i pjevačkih karijera. Pa vidite da ste i vi pročitali. Aha! Reče ona, ali vidim da me nije shvatila, kao što me ne shvataju ni oni o kojima pišem. Ali, nevažno.
Upravo sada pišem nešto o ženi, pjevačici koju beskrajno volim da slušam, još od svoje mladosti kada sam se družila sa Indexima, išla u Dom mladih i Kaktus na igranke, voljela neki drugi žanr, a voljela i nju da slušam – pokojnu Vidu Pavlović.
Volim da slušam pjesme koje su bile cjelina sa “glavom i repom”, a opet za to vrijeme velika različitost od pjesama koje su nastajale u to doba. Koliko su lijepe kazaće i podatak da su ostale do dana današnjeg, s dušom u trajanju. Moja djeca vole da je slušaju, mladost je sluša i danas. U njima ima i života ali i tuge, sjete, bola, čežnje… Znala sam je, ali sam s njom imala duže druženje 2000. godine. Bila sam u njenoj kući u Beogradu sa još dvije pjevačice. Bog zna koliko se obradovala našem dolasku. Ugostila nas, bilo je ića i pića a došlo je vrijeme i za pjesmu. Zapjevale su prvo njene kolegice, a onda sam je zamolila da za moju ljubav otpjeva bar nešto. Reče mi tada da ne može jer ima astmu. Bila je potpuno ubijeđena, a nadopunjavao je suprug Steva u toj žalopojci riječima: “ma ne može ona više da pjeva”.
A onda, u neka doba kada je Steva, čovjek s kojim je živjela 27 godina u braku, pa i onda kada su se rastavili nastavili život skupa, uzeo violinu otpoče i ona da pjeva. “Pročepi” glas, zapjeva kao slavuj. Uživali smo. Nagovjestili smo joj skoriji angažman u Sarajevu i došla je nekoliko mjeseci poslije, na Bazene. Pjevala je dvije noći zaredom. Prvu noć nisam bila. Bila sam spriječena. Ali sam čula da je pjevala do devet ujutro, za dušu sarajevskih meraklija među kojima su bili i vlasnici objekta. Bilo je, kažu, ćeifa i srče “do daske”. Sutradan sam došla sa prijateljima i porodicom, a ona, dok je pjevala, često je govorila ovo je samo za moju Jasnu i njenu porodicu. Baš ta Vida za koju kažu da pjesmom srce kida.
A onda čujem da nas je napustila. Bio je 4. maj 2005. godine. Sahranjena je u Futogu, nadomak Novog Sada gdje je i rođena 1945. Tu se i udala sa 14 godina za Aleksandra Pavlovića. Oni koji su je dobro znali kažu da je to bila ljubav njenog života. S njim je prešla i u Sarajevo i tu sa 25 godina snimila “Gledala sam s prozora”, ploču koja je prodata u polumilionskom tiražu. Vratila se u Beograd, udala se za već pomenutog Stevu Jovanovića i bila s njim sve do kraja života. Tu je ostvarila svoj bogati pjevački opus, okitila se velikim brojem ploča i albuma, a sa njima i evergirinima i milionskim tiražima.
Kažu da je zadnju godinu života “kuburila” sa visokim krvnim pritiskom i to ju je, kao, došlo glave. Može biti, ali godinu dana kasnije bila sam na jednoj radio stanici u Novom Sadu gdje se zadesio i tamošnji lokalni pjevač Nikola za kojeg kažu da je bio dugogodišnji najbolji Vidin prijatelj. Molili smo ga da nas odvede na njen grob, ali su nas obaveze zadržale do mraka tako da nismo otišli. No, proćaskali smo malo o njenim posljednjim trenucima I u priči mi reče da mu se Vida žalila već dugo vremena kako će je suprug ubiti. Plašila se, kaže. Još reče kako će njena sestrična i rodbina tražiti obdukciju, pa sve to ispitati. I odjednom, nastavio je, sve se stišalo jer se imovina “rastalila”. Ni pomena o onome što su mi pričali.
I eto ispade da su sve to bili “prenosi” bolesnice kojoj je, eto, visok krvi pritisak došao glave. Napustila je ovaj dunjaluk pjevačica, borac u svom stilu čija je interpretacija i pjesma ostavljala sve bez daha. Idol pa gotovo svim pjevačicama na ovim prostorima. Meni su od nje ostale sve njene pjesme i majica koju mi je poklonila u Beogradu.
