Muharem Serbezovski nedavno je obilježio 50 godina svog estradnog djelovanja. Ovaj vrhunski intereptartor romske ali i druge muzike, bavio se i naučno-književnim radom, prevođenjem, a bio je i vrlo aktivan i na političkoj sceni BiH.
Napisali ste mnogo knjiga, neke ste čak i preveli na romski. Odakle zapravo ta želja?
– Mi Cigani smo od drugih saznali ko smo, šta smo i kakve karaktere imamo. Šta nas raduje, zašto plačemo. Sve su nam to drugi rekli, jer cigani nikada nisu bili pobjednici. Gadžovani, to je ciganska riječ za sve one koji nisu Romi, oni su ostavili djela za Cigane, ali nisu prodrli u našu dušu. Opisali su samo našu egzotiku. Samo ciganin može da osjeti svoj narod i da piše o njemu. To me je natjeralo da pišem i da puno prevodim.
Koliko Vam je važna vjera?
– Ja nisam musliman, pravoslavac, katolik ni Jevrejin. Po vjeroispovesti sam čovjek.
Čini se da ste zapostavili muzičku karijeru. Iz kojeg razloga?
– Ako ne zaplačem za nekom mojom pjesmom koju pravim, ne snimam je. Ako nije slikovita, ne želim da je objavim. Snimam kad osjetim potrebu za tim. Moja stolica je samo moja i niko mi je nije preuzeo.
Na šta konkretno mislite?
– Ovdje imaš raznih pop, folk i ne znam kakvih sve kraljeva i kraljica, ali moja, stolica Serbezovskog će uvijek biti moja. Mene niko nije zamijenio. Cigani su bez države, mi ne pripadamo nikom, mi smo azilanti na ovom svijetu.
Čiji rad od kolega Roma najviše cijenite?
– Adil odlično radi posao! Bilo mi je mnogo drago da budem njegov gost na koncertu u „Sava“ Centru. Cigani su rođeni sa tim Božjim darom, da imaju glas kakav niko nema. Nedavno sam imao priliku da uživo slušam i Denija Boneštaja. Takvu energiju, jačinu i emociju u glasu rijetko ko ima. Postoji još nekoliko pjevača koje je uživanje slušati. Ja sam negdje probio led u cijeloj toj priči.
Vi ste pomogli i Usniji Redžepovoj karijeri?
– Beogradski režiseri nisu mogli da nađu Koštanu, a ja sam doveo Usniju i ona je postala najpoznatija Koštana. Bila je ciganska primadona, nije bila Bog zna kako pjevački kvalitetna, ali je plijenila nečim drugačijim. Bila je vrlo inteligentna.
Esma Redžepova je bila Vaša prva ljubav?
– Kad sam imao 12 godina, otac me je vodio po kulturno-umjetničkim društvima. U AKUD-u „Mirko Acev“ ja sam pjevao cigansku pjesmu. Orkestar je rekao da to dobro radim, ali nisu razumjeli o čemu pjevam. Imao sam tad 12 godina. Prozvali su jednu rasnu ljepoticu, ženstvenu, da ona prevede. Prišla je, poljubila mom ocu ruku, jer joj je on pomogao na fakultetu. Te noći kad sam je sreo prvi put, zaljubio sam se u nju! I ona u mene. Za medije je poslije mnogo godina izjavila da je i ona bila zaljubljena u mene, ali sam bio neizdrživ, jer sam postao popularan. Esma i ja smo bili ciganski Romeo i Julija.
