Film “Ko to tamo peva” Slobodana Šijana jedan je od najvažnijih uradaka u povijesti jugoslavenskog filma. Tijekom godina otkriveni su mnogi zanimljivi, a manje poznati detalji sa snimanja, a jedan događaj ostao je osobito upečatljiv za filmsku ekipu.
Iako su se suočavali s ograničenim budžetom, kratkim rokovima za realizaciju i nepredviđenim okolnostima, uključujući i smrt Josipa Broza Tita, film je uspješno dovršen i premijerno prikazan 3. listopada 1980. godine u beogradskom kinu Kozara. Ova antologijska komedija brzo je osvojila srca publike i postala neizostavan dio domaće filmske baštine, dok je redatelj Slobodan Šijan kasnije otkrio mnoge izazove s kojima se ekipa suočavala tijekom snimanja.
“Najviše pamtim to što smo uopće uspjeli završiti film! Radili smo u izuzetno skromnim uvjetima – budžet je bio samo 120 tisuća dolara, a sve se moralo snimiti za dvadesetak dana. U jednom trenutku ostali smo bez filmske trake, što je značilo da je scena na kojoj smo radili ostala nedovršena, a snimanje prekinuto”, prisjetio se Šijan za srpske medije.
Prvobitno je bilo planirano da film bude pedesetominutna televizijska drama, čija bi se radnja odvijala u autobusu javnog prijevoza. Glavni lik trebao je biti starac na putu za Beograd, gdje je planirao posjetiti sina koji služi vojsku. Međutim, tijekom rada na scenariju došlo je do značajnih promjena, a ideja je prerasla u dugometražni igrani film koji je danas jedan od najvažnijih klasika jugoslavenske kinematografije.
Ekipa je dobila najsuvremeniju kameru, koja se inače koristila za snimanje Titovih državničkih posjeta. Snimanje je teklo prema planu sve do dana kada je snimljena scena u kojoj Bata Stojković lovi zeca i izgovara čuvenu repliku: “Pusti me, brži sam i spretniji!” Iznenada su se na setu pojavile tri nepoznate osobe u civilu, pokazale legitimacije i bez ikakvog objašnjenja preuzele kameru.
Ekipi nije bilo dozvoljeno postavljati pitanja. Snimanje “Ko to tamo peva” nastavljeno je s starim kamerama, među kojima je jedna bila toliko glomazna da su je usporedili s ormarom. Nakon tri dana, iste osobe su se vratile i vratile kameru, opet bez ikakvih riječi. Tek kasnije ekipa je saznala da su tadašnje vlasti sumnjale u Titovu smrt, koja je službeno potvrđena tek 4. svibnja/maja te godine.
S.M
