Priča neki dan neki neznalica ili bolje reći estradni “duduk”, u jednoj TV emisiji, pa veli: “Ma ne treba pametovati, sada je muzika kvalitetnija nego nekada, sve bolje zvuči. Publika zna da sluša…” I tako “mrlja”, bog me ubio, ako čovjek zna šta priča. Još kada pomenu stereotipiju svaka ptica svojim glasom pjeva, baš sam se nasmijala.
Pomislih, baš bih voljela da sam tu da te pitam je li poj kod svake ptice isti? A to, za taj kvalitet zvuka, u pravu je kada kompjuteri sve “peglaju”, uljepšavaju, ma, i ja da zapjevam, zvučala bih kao Marija Kalas. Prije se sve snimalo uz orkestar na skromnim tehničkim pomagalima. A sve evergrini, pjevači popularni, popularne im pjesme… Ma šta popularni, nedodirljivi. Dođu na nastup, narod ih gleda sa poštovanjem, sluša, pjevuši s njima, aplaudira. A sada jedan nastup dok propratiš, nastaje ti metež u glavi. Mozak naprosto ostaje u šoku od svega onoga što čuje, a i vidi.
O poštovanju pjevača, njegove karijere, pa o tome nema govora jer pjevači ne znaju da to nametnu svojim poklonicima. Bila sam svjedokom bezbroj situacija u kojima je pjevač ponižen i degradiran, kako od menadžera, gazda tako i od publike. Hajd’ što je slušalac iskvario dobar muzički ukus, nego i ponašanje. To neko nepisano pravilo. Sjedimo, jedne prilike, u jednoj kafani. Bilo je dosta pjevača. Pjevušili su svi, no došli su da slušaju sevdah. Između ostalih, za stolom se našao Ljuba Aličić. Kad sa susjednog stola stiže upadica, supruga jedne moje kolegice iz esnafa: “hajde ti Gorica zapjevaj onu svoju, i reče naziv pjesme”. Pa onda crni, garavi…
Ljuba naravno to nije shvatio jer odakle bi čovjek znao da su nekada na Gorici živjeli Romi. Ali, gazda jeste i štiteći Ljuba uhvatio je gosta za kragnu želeći da ga izbaci iz objekta, da bi ovaj prepijan molio da ostane i prišao da se izvine Ljubi i društvu.
I na muzičkoj Novoj godini isti pjevač se susreo sa pijanim direktorom, neću ga imenovati, koji je pored svih, od pune kafane pjevača, želio da mu Ljuba pjeva. Kada mu je Aličić rekao da je tu u svojstvu zvanice, kao i on, ovaj je podigao ruku da ga udari. Normalno, svi su skočili, obezbjeđenje je svoj dio posla uradilo, izbacilo direktora kao kufer. Ljubo je dobio izvinjenje od svog “napadača” dva mjeseca kasnije na jednoj estradnoj manifestaciji. Dovedoše ga momci da obavi svoj “zadatak”.
I Hanka je bila u sličnoj situaciji. Naime, u jednom sarajevskom objektu gostovala je Ana Bekuta. Ova ju je htjela ispoštovati i otišla je da je pozdravi. Kad joj se za vrat “zakačio” jedan sarajevski inspektor. Pijan toliko da ne može da stoji na nogama. Ima i on muzičku želju. Hanka mu se ljubazno izvinula i rekla da ona tu ne pjeva već njena kolegica. On to kao da nije čuo, pričao je pričao. Ona ga je ignorisala, isto kao što je taj njegov ispad ignorisao vlasnik objekta i njegovo obezbjeđenje. Šta ćeš, on je inspektor. Na kraju je Hanka bila prinuđena da napusti restoran.
To su samo neki od slučajeva, a primjera je bezbroj. Još gorih i drastičnijih. Pjevači dobivaju prijetnje, šamare, štosove, prislonjene pištolje u čelo… I šta sve ne. Pogotovo po restoranima u zemljama Zapada. I šta reći o tom “poštovanju” publike prema predstavnicima umjetnosti!? A sve je to nastalo u ta nova, “kvalitetna”, “lijepa” vremena što bi rekao ovaj “pametnjaković” s početka teksta. Haman, ne vidi da se sva muzička i ljudska vrijednost stopila kao kocka leda u maštrafi vode.
