Kada neko u Velikoj Britaniji zarađuje skoro 120.000 eura godišnje ne očekuje se da mora da bira artikle na sniženju ili da kupuje novu obuću samo kada je apsolutno neophodno. Međutim, ovo je slučaj za arhitektu Seba Kujumžijana koji i pored svoje velike plate mora da štedi na namjernicama, a hranu za ponjeti smatra luksuzom. On živi u skučenom jednosobnom stanu u Londonu koji je u njegovom vlasništvu, a kako kaže, njegov kvalitet života ne odgovara onome što bi se očekivalo s obzirom na njegovu platu.Kada neko u Velikoj Britaniji zarađuje skoro 120.000 evra godišnje ne očekuje se da mora da bira artikle na sniženju ili da kupuje novu obuću samo kada je apsolutno neophodno. Međutim, ovo je slučaj za arhitektu Seba Kujumžijana koji i pored svoje velike plate mora da štedi na namirnicama, a hranu za poneti smatra luksuzom. On živi u skučenom jednosobnom stanu u Londonu koji je u njegovom vlasništvu, a kako kaže, njegov kvalitet života ne odgovara onome što bi se očekivalo s obzirom na njegovu platu.
“Zarađujem više nego prije, ali osjećam se siromašnije nego ikada”, priča Kujumžijan.
Ovo možda zvuči smješno većini stanovništva koja zarađuje znatno manje od 120.000 eura na godišnjem nivou. U realnosti, prema Zavodu za nacionalnu statistiku, prosječna plata u Velikoj Britaniji iznosi oko 43.000 evra i varira u zavisnosti od regiona, pogoršavajući se van Londona.
Ipak, kako tvrdi Majk Sevidž, profesor sociologije na Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka, činjenica je da i taj mali procenat najplaćenijih osjeća pritisak, što je simptom intenzivnih klasnih podjela.
Drugim riječima, dok se bogati bore da idu u korak sa inflacijom i rastućim troškovima života, njihove poteškoće osvjetljavaju koliko je situacija tek loša za ostatak naroda. Doktor Sevidž je pomogao da se sprovede najveće istraživanje o društvenim klasama u modernoj istoriji Velike Britanije i kaže da je situacija hitna.
“Ljudi koji se stvarno bore s troškovima života i inflacijom su oni koji su loše plaćeni, žive u nesigurnim uslovima i sa dugovima. To što ljudi sa srednjim i čak visokim prihodima osećaju pritisak zbog inflacije, znak je nesigurnosti koji oseća veliki broj ljudi”, priča Sevidž za Independent.
“Radim 50 do 70 sati nedeljno, a stojim u mjestu“
Kujumžijan navodi i kako su mu hipoteka i računi za energiju udvostručeni, dok su troškovi namjernica utrostručeni. On je zbog straha od raka uplatio i privatno zdravstveno osiguranje, koje je takođe poskupjelo.
Za Kujumžijana još jedan razlog za brigu je penzija. Trenutno ulaže 1.300 eura mjesečno u penzioni fond, ali pošto je tek prije tri godine počeo da zarađuje veće iznose, izračunao je da će morati da ulaže 3.500 mesečno da bi se penzionisao sa 68 godina i imao penziju od 71.000 evra godišnje.“Ja kao arhitekta ne bih mogao da priuštim sopstvenu uslugu. San mi je da jednog dana mogu sebi da priuštim nekoga poput mene“, priča on, i dodaje da su mu kvalitet života i balans između posla i slobodnog vremena dosta lošiji nego kada je zarađivao duplo manje. Čak je započeo da pravi ručno rađene stolove za svoju firmu u slobodno vrijeme.
(Express/NIN.rs)
