Mladen Tomić rođen je u sarajevskom naselju Stup. Priča nam o svom djetinjstvu, pa i o tome da nikada nije krio da je odrastao u siromašnoj porodici, da su često bili i gladni, kao ni to koliko je maštao i težio da postane pjevač dok je kao dječak čuvao krave i svirao frulu.
Oduvijek je, priča Mladen, volio da pjeva. Tako je i danas, mnogo godina nakon što je ostvario mnoge od svojih momačkih snova.
Ove godine navršile su se 44 godine od njegovog pojavljivanja na estradnoj sceni. Mladen Tomić, pjevač koji je svoju pjevačku karijeru započeo u rodnom Sarajevu, tačnije u kafanama Ilidže i bliže okoline, punu afirmaciju doživio je dvije godine kasnije, tačnije nakon pojavljivanja na “Ilidžanskom festivalu” 1970. godine sa pjesmom “Gordana”.
Nakon toga, u narednih 20 godina, Tomić će ostvariti veoma uspješnu estradnu karijeru i iza sebe ostaviti niz hitova koji se i danas veoma rado slušaju, kao što su “Gordana”, “Marija”, “Crveni karanfili”, “Slađana” i mnogi drugi.
Nakon raspada Jugoslavije, višegodišnje estradne pauze i boravka u Parizu i Njujorku, Mladen Tomić se vratio na estradnu scenu, objavio je par novih albuma i jednu kompilaciju sa osamnaest starih hitova. Susret u Bijeljini, nakon desetak ili više mjeseci, svakako smo iskoristili da porazgovaramo sa ovim pjevačem i dio razgovora podijelimo sa našim čitaocima. Nedavno održani festival na Ilidži, gdje je Tomić nastupio u revijalnom dijelu, bio je prva tema našeg razgovora.
– Nastupio sam u revijalnom dijelu prve večeri festivala. Drago mi je što sam bio pozvan i što sam vidio neke kolege sa kojima se nisam dugo sreo. Što se tiče festivala kao festivala, ne bih da budem kritičan, ali nije to više što je nekada bilo. E sad, da budemo iskreni, ima tu i nostalgije za nekim prošlim vremenima, priče o mladosti, a često i ona “govori umjesto nas”, ako se razumijemo, a vjerujem da se razumijemo. U svakom slučaju, vrijeme teče, mladi dolaze i očekivati je da se dešavaju promjene. U svakom slučaju, bez obzira na sve, cijenim trud i zalaganje da jedna takva muzička manifestacija nastavi živjeti.
Kod nekih vaših kolega, pjevača iz vaše generacije, u ovakvim i sličnim razgovorima često je primjetna doza ljubomore, pa čak i otvorene pakosti prema mladim pjevačima. Ima li toga kod vas?
– Ne! Apsolutno ne, niti imam razloga da budem ljubomoran na bilo koga, a ponajmanje na mlade pjevače od kojih najveći dio i ne poznajem lično. Ja sam ostvaren čovjek, kako pjevački tako i materijalno, a karakterno nisam takva osoba, tako da ja njima želim sve najbolje u životu i karijeri. Mogu biti kritičan zbog toga što mislim da griješe što se više ne druže sa starijim kolegama, što se više ne druže, razgovaraju ili se savjetuju, ali sve te zamjerke nikako ne trebaju navoditi na zaključak da nekoga mrzim ili slično tome. Ja sam starije kolege pitao sve i svašta, tražio savjete, nastojao da učim od njih, da se družim i ostvarujem kontakte. Danas to, koliko vidim, nije slučaj. Svi misle da sve znaju i da sve mnogu sami. O količinama laži koje se plasiraju po medijima ne mogu ni da govorim. Strašno je šta se sve priča i iznosi u javnost.
Nema vas mnogo u medijima. Zašto?
– Televizijskih stanica je mnogo, baš kao i muzičkih urednika koji su bukvalno zalutali u taj posao. Negdje vlada politika da nas starije pjevače ne treba pozivati u muzičke emisije, kod nekih jednostavno preovladava nezainteresovanost, dok neki treći nemaju pojma ko je Duško Kuliš, Vinko Brnada, Slobodan Lalić ili neko drugi. Navodim ovo tek tako, primjera radi, a vjerujte da je takvih nazovi muzičkih urednika jako puno.Tu leži i odgovor na vaše pitanje zašto me nema u medijima. Očigledno je da me u svakoj od ovih nazovi kategorija ima pomalo (smijeh).
