Miroslav Škoro je muzički fenomen sam po sebi. Gdje god da se pojavi puni dvorane, vole ga, kako se nekad govorilo od Vardara pa do Triglava. Tako je bilo i u Frankfurtu gdje je sa njim pjevalo njegove najveće ljubavne pjesme više hiljada posjetilaca.
-Ja to ne mogu da objasnim, ali hvala dragom Bogu da je to tako. Čovjeku je najveća moguća nagrada kada se piše i priča tako nešto. U mom životu bilo je svakakvih trenutaka, kada se o meni pisalo sve i svašta. O meni se pisalo i u ljetnjjim kuhinjama i podrumima i gdje sve nije, a onda dođeš tako u neke velike dvorane i svi sa tobom pjevaju u glas. Po meni to je najveća nagrada za jednog pjevača. Ja sam samo jedan mali obični papak, kojem je valjda Bog dao mogućnost da od života ukrade neke slike i pretoči ih u pjesme, a u kojima se ljudi prepoznaju. A, sve ostalo bi mogao da pojasni neko pametniji od mene.
Koliko ste već dugo na estradi?
-Ja sam kao klinac počeo sve to da radim i prošao sam kroz sve faze. Od razglasa do svirki. Nisam nikad nešto mnogo svirao svatova, ali mislim da sam prve profesionalne korake učinio 1985. godine, a to je danas poprilično godina. Ali, ne bunim se, sve te godine nosim jako dobro i siguran sam, ili barem se nadam da će ih biti još.
Kako objašnjavate fenomen Miroslav Škoro. Vole Vas sve generacije, uzrasti, Vaše pjesme se prenose sa koljena na koljeno?
-Mene u životu zanimaju svakakve stvari. Ja da sam životinja bio bih vjerovatno ona životinja iz ledenog doba koja uvijek napravi neku svinjariju. Nisam ja neki veliki bitan faktor, već sam se mnogo puta zatekao na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Jednostavno imao sam kroz sve ove godine mnogo sreće,ali pišući tako neke stvari za moj doktorat morao sam da pročitam jako mnogo knjiga, pa sam morao čitati i povjest ne samo ozbiljne već i savremene muzike. Tada sam vidio kako te neke velike scene, tipa američke scene vladaju muzičkim svijetom, pa imate danas jednu činjenicu da se ja bavim industrijom zabave i ja sam to odavno shvatio. Ja ljude želim zabaviti i želim kod njih izazvati emociju, a druga stvar koju sam naučio da je svaka muzika narodna. Kako džezeri isto tako i reperi, traperi sve je to narodno. U Bosni ima muzičara koji su već dugo shvatili i prihvatili svjetske fore kako od Bregovića, do Dine Merlina i grupe Dubioza kolektiv, oni veoma dobro znaju šta je fora, imdiž i šta je znati baviti se muzikom.
U Vašim pjesmama veoma mnogo koketirate i sa primjesama folk muzike. Da li ste razmišljali da snimite jednu takvu pjesmu?
-Ne, nisam. Ali, ja sam jednu fenomenalnu stvar doživio ove godine kao najveći kompliment. Kada je moja pokojna majka mene odgajala, ona je jako voljela sevdalinku, a meni često ljudi govore da ne pričam tu priču, ali ja ne vidim razlog zašto je ne bih pričao. Ja se toga ne stidim, i sevdalinka je ta koja pripadam mom kulturnom izričaju. Sevdalinke ne bi bilo bez Bebe Selimović, Zaima Imamaovića, Ismeta Alajbegovića Šerbe, Nade Mamule, Safeta Isovića, Mehe Puzića, ali ne bi ni bez Joze Penave. Jozo je sa svojim orkestrom bio zdužni zagovornik sevdalinke. Moja majka je jako to voljela. I ja kada sam naučio svirati gitaru, naučio sam prvo svirati pjesmu „Ne klepeći nanulama. I moja majka je, kako bi se u BiH reklo, rahmetli. Otišla mi je prerano. A, ove godine bio sam dobio poziv da gostujem na Ilidžanskom festivalu, a ja nisam mogao vjerovati. Prva pjesma u mom životu koju sam otpjevao kao narodnjak bila je od Hašima Kučuka Hokija „Nazdravite drugovi“. Pjevao sam baš pjesmu „Ne klepeči nanulama“ i za mene je to bio veliki kopmliment. Naime, tu pjesmu je tu večer trebao da pjeva Nedžad Salković, ali i ize nekih zdravstvenih razloga nije mogao i ta pjesma je pripala meni da je otpjevam. I upravo zbog toga, u mojim pjesma se osjeti taj neki narodnjački muzički dio, jer sam pio vode sa tih izvora.
Da li imate namjeru snimiti kompletan album sa sevdalinkama?
-Ja sam snimio nekoliko sevdalinki, ali nisam toliko dovoljno ambiciozno otišao da bih snimio kompletan album. Ali, definitivno i slijedeće godine dolazim na Ilidžanski festival. Ima jednu pjesmu, a sa kojom želim da budem dio takmičarske večeri. Pored mene autor pjesme i Ivica Plivelić koji voli istu stvar kao i ja.
Kako objašnjave fenomen Aleksandre Prijović i njenih pet Arena u Zagrebu?
-Meni to nije problem, meni je problem što to ne mogu hrvatski pjevači. Dakle meni nije problem što žena napuni pet, ona pjeva što pjeva i pjeva kako pjeva i neka Bogu hvala. Kada dođe recimo Sting u Italiju i napuni dvije Arene, a onda poslije njega dođe Eros Ramacoti i napuni tri. E, to je uspjeh i za svaku pohvalu. Možda mi pjevači u Hrvatskoj ne znamo raditi, kada naučimo, možda ćemo i mi puniti. Moramo više da radimo na tome.
Bato Šišić