Ni umjetnost nije izuzeta od „pomoći“ ove blagodati savremenog života. Ako se zna da jedno umjetničko djelo služi za komunikaciju između umjetnika i recipijenta, odnosno publike, nameće se pitanje da li jedno umjetničko djelo može imati značaj koji je imalo ukoliko je kreirano od neljudskog faktora. Jedna od uloga umjetničkog djela je i da prenese emociju umjetnika, pa se valja zapitati da li je jedan kompjuterski sistem, bez obzira na to kojom inteligencijom raspolaže, u stanju kreirati emotivan sadržaj.
Mjesecima unazad traje štrajk u Holivudu izazvan nezadovoljstvom filmskih radnika, koji zahtijevaju garancije da se vještački generirana lica i glasovi neće koristiti kao zamjena za glumce. Ova praksa zasigurno omogućava filmskim studijima veliku uštedu vremena i novca, ali isto tako predstavlja i neki oblik narušavanja autorskih prava. Pitali smo mogu li neemotivni sistemi kreirati emotivni sadržaj i kako ovaj savremeni oblik umjetnosti vide neka istaknuta umjetnička imena. O vještačkoj inteligenciji u umjetnosti govorio je Muharem Serbezovski.
– Ciganska optika gledanja je duboko povezana s prirodom i zato je sumnjičava prema svemu vještačkom. Ovdašnji humor izlazi od čovjekove mašte i ne može se programirati. Bojim se da će vještačka inteligencija zamijeniti suštinu za formu i da će degradirati čovjekovu autentičnost.
Kod nas, a i šire, emocija i ljubav koje su imanentne čovjeku kreiraju umjetnost, a ne vještačka inteligencija. Čovjek je duša, a ne mašina.
Vještačka inteligencija treba pomoći čovjeku da brže riješi tehničke poslove. Ali vještačka inteligencija bi nam evidentno donijela proljeće bez ljubavi, zimu bez čari, jesen bez šarenog ogrtača.
Nadam se da će prirodnost biti brana koja će zaustaviti dominantnost vještačke i samo vještačke inteligencije – kaže Serbezovski.
