Razgovor sa Muharem Serbezovskim vodili smo u Frankfurtu gdje je imao uspješan nastup. On je i književnik, akademik, prevodilac, ali ipak svoju prvu ljubav – pjesmu ne zaboravlja.
– Znam da će me jednog dana dragi Bog pitati šta je bilo sa onim talentom kojeg sam ti ja dao, a to je pjesma, te zbog toga moram to da poštujem i vraćam se pjesmi.
Godine Vam ne mogu ništa. Imate 61. ali nemate skoro ni jednu boru, izgledate sportski. Šta Vas održava tako vitalnim?
– Mi stariji nismo opterećeni prošlošću, a ovi mlađi i jučer primaju i shvataju kao opterećenje. Mladi su opterećeni i prošlošću i sadašnjošću, a to je glavni ključ prerane starosti.
Karijeru ste započeli, stvarali i nizali uspjehe u jednoj državi koja više ne postoji. Danas je tu više drzava. Kako se snalazite u svemu tome, privatno i poslovno? Koje vrijeme je bilo bolje?
– U onoj “nedomokratiji” koja je tada vladala jedan Ciganin je postao najpopularnija javna lčnost 1974. godine. Bio sam rame uz rame sa Tirom, Kardeljom… U ovoj “demokratiji”, koja kao danas vlada, moraš da biraš riječi, moraš prvo da pitaš sagovornika kako se zove da bi znao kako da sa njim da razgovaraš. U onoj “nedemokratiji” ja sam nakon premijere filma “Sutjeska” rekao javno da mi se film uopšte ne sviđa kao ni glavni glumac (Ročard Barton, op.a.) koji je glumio Tita i niko mi poslije toga nije ništa rekao.
Da li je u vrijeme Vaše najveće popularnosti bilo kolega koji su željeli da Vam naude?
– Ne, nikada, mi smo bili amputirani od ljubomore i to je velika razlika između ovih današnjih pjevača i nas. U jednoj ekipi bili smo Kvaka, Toma, Silvana, Tozovac i ja. Pet godina smo išli zajedno na turneju koja se zvala po mojoj pjesmi “Crne kose Hatidže”, i svakog mjeseca mjenjali smo se na top listama. Svi ti stari pjevači, glumci, fudbaleri, kafandžije, taksisti…niko od njih danas nema novca jer smo živjeli i radili iz entuzijazma, a danas se sve gleda samo kroz novac. Mi smo tada živjeli za aplauze. Danas jedan pjevač zaradi za mjesec dana što sam ja za 40 godina zaradio.
Poznati ste kao borac za romska prave. Koje vrijeme je bilo povoljnije za vas?
– U ono vrijeme Ciganima je bilo mnogo bolje, a razlog je što oni ne vole birokratiju, da šetaju od šaltera do šaltera, ne vole da imaju šest pasoša. Cigani su narod koji putuju iz jedne države u drugu, ali nigdje ne ostaju dugo. Život Cigana je sloboda, uzeti im slobodu to je za njih katastrofa. Pozdravljam sve one koji se nisu htjeli javno deklarisati kao Cigani, tu mislim i na neke moje kolege pjevače, jer shvatam da su imali razloga za to.
Da li ste imali problema zbog svog porijekla?
– Nisam jer ja sam, ipak, učeni Ciganin. Ja jednostavno tjeram ljude na to da me vole, preveo sam Kur'an, objavio sedam knjiga, preveo Bibliju. Ja sam magistar prava i uskoro ću i doktorirati, ja mogu svakom da pariram bio bijele ili tamne puti. Ja sam od jednog nepismenog Ciganina postao izuzetno obrazovani Ciganin.
Vaš san je da dobijete Nobelovu nagradu…?
– Da to mi je san, zbog toga što hoću da kažem da je mir tada kada jedan Ciganin dobije Nobelovu nagradu, a ne kada oni kažu da je Dan mira. Po nekom nacionalnom ključu svi narodi su dobili po jednu Nobelovu nagradu, a Cigani nikada.
Da li su Vam Romi zahvalni na tome što činite?
– Romi su čudan narod, oni su neobrazovani, ne vole da filozofiraju jer su zaostali od drugog evropskog svijeta i to više svjetlosnih godina. Oni ne žele da se približe Evropi i to je njihova greška.
U posljednjih desetak i više godina malo ste pjevali…?
– Razlog je moja preokupiranost književnosti i fakultetom. Ali drugi pjevači su pjevali moje pjesme i podsjećali na mene. Nedavno na koncertu u Švicarskoj pita me jedan dečko da li znam da pjevam neku pjesmu od Ace Lukasa. Odgovorim kroz smijeh da slučajno znam. Kada sam je otpjevao prilazi on meni i kaže. “Bravo, bolji ste od originala”, a onda njemu prilazi jedan stariji par pa mu kaže: “E moje dijete, ovo je original, a Lukas je samo loša kopija. Dečko je ostao šokiran, nije mogao vjerovati da je Aca samo ukrao moju pjesmu, ali on je poznat po tome.
Otkud duet sa Sinanom Sakićem?
– Bio sam odlučio da se ne vraćam na estradu, ali su me Sinan i moj sin Durmiš pokolebali u toj odluci i nagovorili da snimim tu pjesmu. Bila je to jedna emocija u kojoj sam svoju dušu servirao na tanjiru.
KOMPLETAN RAZGOVOR U PRINTANOM IZDANJU
