Antonia Ivić iz plavog plemena je u dramatičnom finalu odnijela pobjedu u „Survioru“. U finalnoj borbi sa Denisom Svličićem je povrijedila koljeno, ali ni to je nije zaustavilo na putu do trona. Naime, tokom provlačenje kroz mrežu iskočilo joj je koljeno, a na trenutak je takmičenje stalo. Ona je sam uspjela da sanira povredu i nastavi dalje. Antonia se od djetinjstva bavi sportom. Radi na obuci plivača u Zagrebu,a bavila se boksom i plesom. Odluka da se prijavi u šou došla je spontano,a ona za „Express“ otrkiva sve o svom putu do velike pobjede.
Odakle snaga da sa povrijeđenim koljenom ostvariš pobjedu?
-Mislim da je to samo snaga volje koju mi svi imamo, samo ju je potrebno probuditi. Cijeli život sam u sportu i nije mi prvi put da se ovo dogodilo, tako da sam zahvalna što već imam iskustva s tim. Mislim da je to bilo dramatičnije svim ostalima, a onda tek meni. U tom trenutku, pogotovo, pun si adrenalina pa bol nije bila toliko jaka koliko je bio šok, a kasnije što se više hladilo, bolljelo je sve više.
Da li si razmišljala o tome da odustaneš?
-Niti u jednom trenutku, ali najiskrenije. Kao što sam rekla, imala sam već iskustva s tim i znala sam koje su mi mogućnosti s jednom nogom (smijeh) Stvarno ne znam šta bi mi se trebalo dogodit da kažem da odustajem.
Mnogi smatraju da „Survivor“ nije za žene. Da li si igrala u inat svima da dokažeš da svako pravilo ima izuzetak?
-Zahvalna što nisam okružena tim ljudima pa mi je ovo i zanimljivo pitanje koje mi još do sada nije bilo postavljeno. Ne vidim smisao u inatu generalno, nisam osoba od inata ni u kojoj životnoj situaciji, a pogotovo u sportu. Sport je za mene prvenstveno borba protiv samoga sebe i guranje svojih granica, a ako je moja pobjeda promijenila ijednoj toj osobi mišljenje, drago mi je.
Po čemu pamtiš “Survivor”?
-Pamtit ću ga kao najveću avanturu u mom životu do sada. Mogla bih čak i samo nabrojati nekolicinu stvari. Predivni ljudi s kojima sam tamo radila, divni ljudi s kojima sam se natjecala, adrenalin natjecanja, egzotika okruženja i jako puno novog znanja, koliko o sebi, toliko i o drugim stvarima i ljudima. Pamtit ću ga, ali najviše, po količini smijeha.
Kakav je Denis bio konkurent?
-Toliko ga svaki put nahvalim da će se i umisliti ako ovo bude čitao. Bio je stvarno odličan protivnik i timski igrač. Koliko mi je bio konkurencija koja me stvarno jako uvjerila u moje sportske sposobnosti, pogotovo brzinu, toliko je bio i moralna podrška na klupi, a i poslije nje. Iznenadio me s količinom sportskog ponašanja koju je imao u finalu, a za količinu sportskog duha nisam ni sumnjala. I jako je dobro prihvatio moju pobjedu, stvarno je bio najbolji protivnik kojeg sam mogla poželjeti i zahvalna sam mu na tome.
Kakvi su danas međuljudski odnosi nakon što je „Survivor“ gotov?
-Osobno sam si stvarno ostala dobra sa svima i nemam neke loše osjećaje prema nikome. S Anđelom, Leo , Norom i Fićom sam u kontaktu stalno. Vidimo se i previše s obzirom da smo tri mjeseca zajedno bili 0-24h. Šala mala, naravno.
Rasplakala si se zbog Lea. Da li ti je žao što vas dvoje niste bili u finalu?
-Naravno da mi je žao, bilo bi mi najdraže da je dobio tu priliku i bila bi mi čast natjecati se protiv njega.
Jesi li stekla prijatelje?
-Jesam. Već sam nabrojala Lea, Fiću, Anđelu i Noru. To je ekipa s kojom sam se stvarno zbližila, a samo dvoje ili troje ljudi se nisam čula nakon finala.
Šta dalje nakon „Survivora“?
-Idemo u nove avanture i pobjede. Moj život je baziran na sportu i cilj mi je raditi na promociji tjelesne aktivnosti pa ću se u tom smjeru i potruditi. Nakon što mi se slegnu svi dojmovi, bacit ću se u realizaciju svojih planova i želja, nećete me se lako rješiti (smijeh). Ono što je jedino sigurno je da ću uskoro biti spremna na neki novi izazov.
Imaš li neki savjet za sve one koji žele da se prijave u narednu sezonu, ali nisu sigurni u sebe da mogu podnijeti takav izazov?
-Nijedan čovjek nije apsolutno svjestan svojih mogućnosti, a najveća strast u životu, bar meni, je sam sebe uvjeriti da si nešto novo uspio ili dokazao. Strah je nešto što nas prečesto koči u životu, a ne znamo ni čega nas je tačno strah. Svi smo preživjeli, pa zašto ne bi i svaki drugi čovjek. Nekad i u sebe treba naivno vjerovati da bi postigli nešto takvo, a na kraju se nekako uvijek ispostavi da i nije bilo naivno.
N.N.
