Editin brat Semir je preminuo prije 12 godina, u svojoj 21.godini od posljedica Daunovog sindroma. Tada je Edita imala samo 11 godina.
– Indy je bila nešto starija i bila je potpuno uključena u negu brata i njegovo čuvanje, bila je svjesnija od Edite da će doći dan kada će morati da se pozdravi s njim. Za razliku od nje, mala Edita je bila tinejdžerka i Semirova smrt ju je pogodila kao grom iz vedra neba. Danima nije pričala, gledala je u jednu tačku i svi su mislili da će posljedice ovog šoka dugo da je prate. Bili su u pravu, o ovom događaju više nikada ni riječ nije izgovorila – rekla je pre nekoliko godina prijateljica bliska njihovoj porodici.
Ni njena sestra Indy nije lako podnijela taj gubitak pogotovo što je ona uz pomoć majke brinula o bratu koji nije mogao ni da se kreće i nije umio da jede.
–Moj brat je godinama živio kao biljka, bio je stariji od mene. Nije umio da jede, hoda, niti je bio svjestan svog postojanja. Prepoznavao je samo nas koji smo živjeli s njim. Mama i ja smo bile uključene najviše u njegu oko njega, ali nikada nisamo znale kako će se ponašati taj dan. Umio je da bude nasilan, ali i pozitivan, teško je bilo – prisjećala se Indy tog perioda kada je cjelokupnu pažnju usmjerila na Semirovu njegu.
U međuvremenu se i njihova majka razboljela od najteže bolesti, ali je iz te borbe uspjela da izađe kao pobjednik.
