Bluz kao muzički pravac nikad u potpuosti nije zaživio na našem podneblju. Bar ne u originalnom obliku. Međutim, to ne znači da našoj muzičkoj tradiciji nedostaje pjesama melanholičnog duha, sporijeg ritma, tugaljivog stiha. Sevdalinka je po tim osobenostima jako slična bluzu, a isto se može reći i za starogradsku muziku. To su pjesme koje toliko ličnog nose u sebi, da je praktično nemoguće interpretirati ih ukoliko se ne pronalazite u stihovima pjesme. Kad se na to doda činjenica da su najčešće takve pjesme izvođene po kafanama, u vrijeme kada su kafane imale institucionalnu ulogu, dolazimo do spoznaje istinskog doživljaja tih pjesama. Tuga, bol, patnja i čežnja u zadimljenom prostoru uz karirane stolnjake uobličeni u melodiju i stihove. To je starogradska, kafanska muzika, naš oblik bluza.
Prva asocijacija na tu žanrovsku vrstu kod nas obično je Toma Zdravković. Pjevač koji ima nesaglediv niz bezvremenskih pjesama i boem neprevaziđenog kalibra. Legenda kafane! Čovjek ima toliki broj generacijskih pjesama, da je skoro pa nemoguće izabrati jednu koja bi, svojom osobenošču, odskakala od drugih. Kada bi se moralo birati, to bi bila pjesma koju on nije otpjevao, ali koju je napisao. To je pjesma “Šta će mi život,” koju je ovaj neprevaziđeni boem napisao za Silvanu Armenulić.
Priča ide ovako: U ljeto 1958. godine, dok je još bila mlada pjevačica, ne toliko popularna, ali definitivno vrijedna pažne, Silvana je u parku, negdje u Leskovcu, srela gladnog mladića, koji je došao sa sela u potrazi za poslom. Budući da je znala šta znači patiti u životu, odlučila se da mu pomogne. Našla mu je smještaj, a taj se mladić uz Silvanu počeo družiti sa muzičarima, te pjevati s njima. Nije mnogo vremena prošlo dok sebi nije izgradio status najslavnije figure muzičke scene. To je naravno bio Toma Zdravković.
Desetak godina kasnije, na komadu papira kojeg je uzeo od konobara, napisao je pjesmu “Šta će mi život,” te je u znak zahvalnosti poklonio Silvani, a ona tom pjesmom uklesala svoje ime u vječnoj listi slavnih izvođača.
Pjesma je objavljena na istoimenoj ploči 1970. godine, te se skoro pola vijeka kasnije, pjeva sa ništa manjim žarom i emocijom. Pomenuta tuga, bol, patnja i čenja izbijaju iz svakog stiha. Malo toga ostane u čovjeku, kada patnjom iscrpi svoje biće, osim iskrene ispovijesti, koja stoji kao spomenik svim drugim tugama, bolima, patnjama i čežnjma. Zato toliko volimo tu pjesmu. Generacijama. Zbog toga što dio sebe nalazimo u njoj, jer se poistovjećujemo s njom, jer u njoj nalazimo olakšanje.
Interesantno kako je patnja u delti Misisipija dobila jako sličan izražaj patnji na brdovitom Balkanu. Nemojte poslije reći da kod nas bluz ne živi.
Piše: Ozren T.
