Kažu da su Bosanci narod sevapa i inata. Za sevap će da urade čudo, a za inat će da urade sto čuda. Taj inat je nekad vrlina, a nekad prokletstvo, te je čest motiv umjetničkog stvaranja kod nas. Motiv inata se našao i u pjesmi “Neću, neću dijamante” Halida Bešlića. Iako je, u trenutku objavljivanja pjesme, već imao dva albuma iza sebe, ova pjesma je vinula Halida Bešlića u visine estradnog neba u kojima još uvijek opstaje. Zanimljivo da se taj motiv našao u još jednom velikom Bešlićevom hitu, jednom od najvećih, “Okuj me care.”
Pjesma se našla na albumu “Dijamanti” iz 1984. godine. Autor stihova je Nazif Gljiva, a važno je naglasiti i ulogu Dragana Stojkovića Bosanca, koji je virtuoznom bravuroznošću na harmonici utkao sav svoj umjetnički senzibilitet u ovu kompoziciju. Ritam koji daje harmonikom podsjeća na iranski vojni marš. Kad s ove vremenske distance pomislite na njih trojicu u istoj pjesmi, znate da je riječ o potencijalnom evergrinu.
“Neću, neću dijamante” je pjesma – poklič. Sazdana je od ispovijednih tvrdnji lirskog subjekta, koji nabraja čega se sve odriče i na šta je sve spreman zarad ljubavi. Odlučno i energično odbija zlato, dijamante, kule i gradove, te nabraja vrline izabrane drage i njihove ljubavi. Pjesma se može shvatiti kao manifest poricanja potrošačkog društva i kapitalističkog sistema, odnosno kao himna osnovnih ljudskih vrijednosti.
Naslućivanje autobiografskih elemenata u pjesmi, potvrdio nam je i sam autor stihova Nazif Gljiva:
– To je pjesma, koja je promijenila tokove balkanske novokomponovane muzike. Tekst sam više od godine nudio mnogim izvođačima, ali je niko nije htio. Na kraju je Halid odlučio da je pjeva po koncertima, pa kad je vidio da je ljudi vole, sinmio je ploču „Dijamanti“ na kojem je to bila dominantna numera. Napisao sam je u dahu, jedne košmarne noći, pred zoru. Posvećena je mojoj prvoj ljubavi, Sadeti.
Samo snažna i iskrena emocija može čovjeka natjerati na toliko odricanje i požrtvovanost. Na inat. Ne odriče se lirski subjekt samo ovozemaljskih užitaka i blagostanja. Na takav zaključak navodi odricanje od vila, vječnosti i pola svijeta. To potvrđuje da je ta žrtva mnogo dublja i kompleksnija, jer nema istu težinu odbiti šaku dragog kamenja i vječnosti. Monumentalnost žrtve, inata i emocije time poprimaju neuporedivo veće dimenzije. Tako da pjesma stoji kao još jedna od mnogih potvrda da istinska ljubav nema cijenu, te da se ništa ni ovozemaljsko, ni onozemaljsko ne može porediti sa poljupcima voljene osobe.
Piše: Ozren T.
