U ratnom periodu Zijo Valentino je boravio u Njemačkoj i tada je kažu, kao i sve ostale njihove kolege, “tavorio” dan za danom, borio se za vlastiti opstanak jer su svi naprosto grcali u neimaštini pošto je svaki dan rađen po neki “humanitarni” koncert više izmišljeni nego pravi.
Zabavnjacima je bilo mnogo teže. Tako nedavno vidjevši Ziju Valnetina zadovoljnog i uspješnog u svom poslu sjetismo se njegovih rečenica kada je kazao:
– Prošao sam taj horor što se zove kafana, isto kao što su “Blues Brothersi” prošli kafanu, gdje te kamenuju, gađaju flašama. Naravno, mene nisu gađali ali je bilo sličnih situacija. To mi je bila najveća škola i tada sam naučio svirati, tada sam i propjevao. Moraš da se snalaziš, a znaš da ljudi koji su tada svirali u bendu sa mnom me ne vole. U kafani sam osjetio šta znači da ti je glava o koncu, kada ne znaš hoćeš li biti isplaćen ili ćeš ti morati vaditi iz džepa da mu daš. E to ti je neka borba u areni, a ona fali, sa sigurnošću mogu reći, specijalno rok muzičarima – kazao je Zijo tamo neke 2000. i bio je upravu jer je stasao u filtriranog muzičara i pjevača sa dobrim pjesmama što je publika objeručke prihvatila.
