Na pomen imena Omera Pobrića prva asocijacija koja čovjeku padne na pamet je, sevdalinka.
Sevdalinka, pjesma za sebe, priča za sebe, doživljaj sama po sebi, ali i za druge. Onaj ko voli sevdalinku, onaj ko osjeti njen “damar”, njen puls, reći će da je sevdalinka najljepša pjesma na svijetu. Priča u pjesmi, kratko rečeno.
Taj duhovni “prtljag” nosio je i Omer Pobrić, nosio od svog rođenja sve dok se knjiga sudbine, ovozemaljskog života nije zatvorila 20 januara 2010 godine, knjiga života doajena i sakupljača bh muzičkog blaga zatvorila se nenadano i, možemo reći, surovo.
Ostalo je iza njega ogromno kulturno blago ali i nedovršenog posla, posla kojeg je prekinuo zadnji poziv sudbine. Posla kojeg vjerovatno nikada niko neće nastaviti ni završiti, jer raditi unikatno mogu samo unikati. Kao u onoj pjesmi “Gdje ja stadoh ti produži”, nema “produžene ruke”, još uvijek je nema….
Rodio se u Tešnju, 8. avgusta 1945 godine. Ova ljudina plemenitog kova, kova kojeg samo Bosna može izkovati, djetinjstvo i osnovnu školu provodio je i završio u svom rodnom gradu. Otac Safet i majka Zlata usmjeravali su Omera po starim adetima u pravcu poštenja, istine, dobrih djela i vjerovanja u jednog Boga.
Često je Omer govorio da je rastao sa harmonikom u majčinom krilu. Pjevala se sevdalinka u kući Pobrića i u Tešnju ali i u Sarajevu gdje je Omer završio srednju školu, a kasnije i Prirodno matamatički fakultet, smjer hemija i biologija. Nije mu nikada manjkalo ideja, i sam je to znao priznati.
Još u srednjoj školi u prvom razredu počeo je svirati, imao svoj prvi profesionalni angažman. Tada je zaradio prve pare i “skinuo se sa grbače” roditeljima. Isticao je da je kafana, mejhana, birtija….mjesto života gdje su upoznaju različite sudbine, gdje se lako nauči razlikovati dobro od zla, svijetlo od tame, sreća od nesreće, …..u kafani se uči život, onaj pravi, surovi, sa više strana medalje.
Poštovao je ljude i njihove sudbine, nije mu bilo teško zasvirati ni onima koji su odlazili u zatvor pa noć prije kazamata željeli uz sevdalinku dočekati zoru, nije mu bilo teško u hladovini Babića bašće slušati tuđe muke i probleme da bi na kraju ranjenu dušu sagovarnika sevdalinkom liječio, i izliječio.
Nije mu bilo teško raditi dan i noć na pripremi koncerata, velikih koncerata pa umoran od svega bez odmora sjesti na stolicu , staviti harmoniku i sa milinom i radošću gledati prepunu salu “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu.
Rade Šerbedžija kada zove goste, a rijetko ih zove, svojim imenom i autoritetom “mami” samo velike. A na luksuznom brodu gdje je održao jedan koncert zvao je Omera.
Koliko vrijedi kao umjetnik dokazao je 1977 godine, tada je na prostoru nekadašnje Jugoslavije “puštena u promet” nagrada koju su dobijali samo najbolji, najvrijedniji. a Omer Pobrić, Bosanac i sevdalija prvi je njen dobitnik. Dobitnik “Estradne nagrade Jugoslavije”.
Godine 1979 otvara muzički atelje “Omega” u kojem je tragao za sevdalinama, izučavao ih, tumačio…
Smatrao je da je najljepša pjesma na svijetu ugrožena, da joj prijeti udar zaborava, dodir nestanka. Sve svoje sposobnosti usmjerio je na njeno očuvanje.Zbog straha od zla vremena i nekih novih, stranih, tuđih tonova koji su se nadvili nad sevdahom i sevdalinkom osnovao je Institut sevdaha.
U Institut je dao sebe, svoje vrijeme, prolio znoj sevdalijski koji je mukotrpan.
Znao je reći “raditi, vjerovati i činiti dobro često se vrati naopako ali, i to život”.
Znao je reći “neće sevdalinka umrijeti kada mene ne bude, sevdalinka ima jako srce”.
Tajnu ljubavi prema sevdalinci kao da je zašio negdje u duši ali je ostavio recept u svom, našem Institutu.
Nakon 2010 godine, nakon što je Omer otišao sa ovoga svijeta sevdalinka ima aritmiju ali njeno srce neće stati. Lijek se nalazi u Institutu za sevdah i, mada nema doktora ima arhiva kojoj bi zavidjeli svi muzeji na svijetu.
Jako je srce sevdalinke, prejako. Zahvaljujući Omeru. Pobriću.
