Sarajevske mahale, surove i teške, prošarane vremenima i ljudima koji su dolazili i odlazili priča su za sebe. Vratnički behari i danas imaju miris nekih prošlih, davno zaboravljenih vremena.Vremena koja se samo u pjesmama i pričama spominju a i njih je sve manje i manje.
Stari zanati su ili davno izumrli ili umiru, teško i sporo ali im je kraj izvjestan.
Nove generacije se okreću novim katedrama njima je “šega” kada se spomene kako je nekad avlijama behar mirisao, smiješno im je kada se spomene stari bazardžija čije su i ruke i zanat od zlata bile, vrište od smijeha kada se, rijetko, veoma rijetko, neko sjeti i, ako zna, zapjeva uz saz.
A insan tek kada ga stignu godine počinje razmišljati o pričama nana i deda i vrati mu se miris bajramskih somuna iz davnog vakta i zemana, raduje ga ezan sa sarajevskih džamija i poželi da je bio sudionik i savremenik tih priča. Priča koje su sve bliže dnu zaborava. Sarajevski mangupluk vijekovima je poznat širom svijeta.
I danas se priča o “kralju prevara” koji je prodao Vijećnicu i Husrefbegovu medresu i džamiju nekom papku, govoreću mu da je njegovo vlasništvo. Legendarne Sarajlije, ugledni građani u svojoj mahali pravili su čuda po svijetu. Mnogi zlatari po Evropi zaplakali su poslije njihove posjete radnjama punih nakita.
Sve je manje i “valjanja šibica”, stare prečice do brze love kojoj su se najviše radovala djeca kada papak nasjedne na fol potrošivši čitavu platu ili pazar čudeći se kako ne može da pogodi “gdje je kuglica”.
Kada neko pomene saz neznalice kažu to je šargija. Saz i šargija su dva različita instrumenta. Saz je instrument koji se, kako piše u knjigama, pojavio u 15.stoljeću. Na naše prostore došao je iz Perzije i ostao do današnjih dana.
Negdje pred rat došla ekskurzija iz Bihaća u Sarajevo. Obilazivši grad “naletiše” na dedu Hidu čiji je pradedo bio telal u Sarajevu. Sjedeći kraj Sebilja pričao je dedo Hido prolaznicima o svojim vremenima, pričao o Sarajevu. Pažnja učenika je brzo popustla ali su profesori upijali priču “turističkog vodiča”.
Pričao Hido o Gavrilo Principu, kako je “smako kralja”, pričao o Valteru kome su dušmani glave došli pred sami kraj onog rata, pričao o Malom i Velikom šlageru, o Olimpijadi, o Hasetu Ferhatoviću i Švabi Osimu koji je znao loptu sakriti, o Mirzi Delibašiću koji je “levate” na roling uzimao (ne znajući reći roling dedo je spominjao okret naopako), o Katalinskom koji je Iribaru u 13. minuti gol zabio, o Bukalu čije su lopte “ubijale”, o Safetu i Himzi koji su glasom dušu milovali, o šupcima, papcima i levatima pričao sa prezirom objašnjavajući razliku od raje, prave raje, sarajevske.
Pričao kako saz može napraviti samo onaj “ko dušu ima”, da je za izradu potrebno zdravo trešnjino, orahovo ili javorovo drvo, da se to drvo suši tri godine i tek se onda može “kucati uz saz”.
Ne svirati, već kucati. Harmonika se svira, a uz saz se kuca, ponavljao je dedo Hido.
Zaborav je ispleo svoje mreže koje je Hido vješto kidao. I pjesmu “Tamburalo momče uz tamburu” narod “preokreno” pa pjeva “tanke žice kose djevojačke, a terzija pero sokolovo”. Nije terzija već terzijan, pjenio je Hido ljuteći se na nepravdu.
Na kraju priče o sazu, koja je slušaocima bila maglovita i nejasna, spomenu dedo Hido Behku i Igbala Ljucu.
Pričao je o ljepoti pjesme i naglašavao da “ko mu ne vjeruje, eto mu “Kolobara”, pa nek se sam uvjeri”. A i danas kada se spomene ljetno kino “Kolabara” pojavi se slika Igbala i Behke.
O Behki se čulo još na tevhidima, vjerskom ritualu gdje se uče dove za duše umrlih.
Pričalo se da mlada Behka ima dobar glas.
Tradicionalnu sazlijsku muziku u njenom najizvornijem obliku čuvali su i Behka i Ljuca i od zaborava i od “tuđih mirisa”, nove muzike koja je brzinom svjetlosti dolazila i u Sarajevo.
Behka, uvijek nasmijana i vesela, spremna da zapjeva čak i u radionici “Satexa”, fabrike gdje je radila.
Legendarni Sejo Pitić je nedavno pričao da je Behka znala bolesna otići na svadbu i poslije toga se žalila da je otpjevala “svega sto pjesama”. Behka uz def, a Igbal uz saz u narodnim nošnjama, to je bio doživljaj. Živi muzeji ljepote i predivne sevdalinke.
Napomenu Sejo Pitić i jednu anegdotu kada je Ljuca na Čardaku naručio čaj sa rumom, a Behka mu reče “porumeni i meni malo”. I Ljuca “kanu malo ruma”.
Pjesme “Teško meni jadnoj u Saraj'vu sama”, “Od sevdaha goreg jada nema”, “Akšam dođe jacija se sprema”, “Il je vedro il oblačno”, “Osmanaga”….samo uz saz i uz Behku i Igbala su pjesme.
Samo su oni mogli “donijeti” priču iz pjesme, “Imal jada ko kad akšam pada, kad mahale fenjere zapale, kad saz bije u tamne jacije…..a i tame šapcu usne same”, samo je Ljuca mogao dočarati staru “švalersku”, “Imao sam deset žena sve ih snađe smrt, primio ih dragi Allah u zeleni vrt”.
Ni u zadnjem ratu nisu zaboravljeni. Pričala je Behka i hvalila naše borce koji su “golem sevap zaradili doneseći hranu”.
Junaci jednog vremena sada mirišu dženetske behare. Behka je ukopana na Alifakovcu, Ljuca na Vlakovu. Mnoge bajke počinju sa “Bio jednom jedan…..” Sarajevska priča o Behki i Ljuci je jedna od najljepših bajki koje ovaj grad ima u svojoj sehari.
Ni saz nije saz bez njih, reči će neko. Pjesama je puno ostalo iza Behke i Ljuce. Nije ni važno kako se zovu, sudbina im je ista.Postale su dio jedne priče o jednom vremenu. Njihov oblik ni blizinu niko ne može odrediti, pojave se nekad, odu pa se vrate. Ali namjera im je jasna od početka. Da ostanu u nama dok je nas. Behka i Ljuca. Jedno bez drugog ne može, i ne ide. Kao ni oni bez Sarajeva ali i Sarajevo bez njih.
