Željko Joksimović može da se pohvali uzbudljivom godinom, kako na poslovnom, tako i na privatnom planu. Veliki broj koncerata koje je održao u okviru projekta „Dav svijeta“ održao je u regionu, pa nedavno i u Sarajevu.
Susret s Halidom
Istovremeno, Željkov privatni život postao je mnogo uzbudljiviji kad je prije dva mjeseca njegova supruga Jovana rodila Srnu i Anu. Kako se snalazi sa svim poslovnim obavezama, ali i iskušenjima koje odgajanje trogodišnjeg Koste i beba donose.
Kakve su emocije nakon koncerta u Sarajevu?
–Bio je ovo jedan jako lijep koncert. Drago mi je da sam svirao u Skenderiji, jer nisam imao priliku do sada. Znam iz priča prijatelja koliko je ta dvorana važna za sarajevsku pop i rok scenu sedmadesetih. Publika sjajna, atmosfera sjajna. Jedino mi je crno odijelo bilo knap. Malo sam se udebljao, pa sam se plašio da ne pukne (smijeh). Ništa nije kao prošle godine, a ono je od prošle godine.
Jeste li vidjeli prijatelje u Sarajevu?
–Neke da, ali neke nisam stigao. Moj bend i ja žurimo za Beograd. Mi smo već zakazali tri koncerta u Centru Sava, tako da je tempo prilično naporan. Halid Bešlić je negdje u oklini Sarajeva, čuli smo se telefonom, tako da ćemo se vidjeti.
Da li je teško uskladiti sve obaveze?
–Muzika je moj život, volim to što radim. Imam podršku svog tima, porodice, ljudi kojima se dopadaju moje pjesme. Sa takvim pristupom uvijek sam pun pozitivne, stvaralačke energije. Uživam u nastupima, komponovanju, aranžiranju, radu na brojnim projektima. Ono što mi ne dozvoljava da uđem u kolotečinu jesu stalne novine koje primjenjujem u radu. Projekat “Dva svijeta” je i dalje pionirski, iako je druga godina, i izuzetno me pokreće. Kada u svakom trenutku razmjenjujete energiju sa 30 ljudi na sceni, kada znate da pripreme traju mjesecima i svaki muzički segment dovodite do savršenstva, onda morate biti pod adrenalinom. S druge strane, svaka nova pjesma donosi novi život i novo uzbuđenje. “Milimetar” je bukvalno eksplodirao, postao je hit za samo nekoliko dana i na nastupima osjećam nevjerovatnu eksploziju kada je izvodimo. Zbog svega toga, ovaj posao je ljubav i život i nikada neće postati rutina.
Pjevači pred koncerte najviše pažnje poklanjaju pripremama sa bendom i ulažu ogromni napor da na kraju sve zvuči perfektno. Šta je ono čemu poklanjate veliku pažnju, a nije usko povezano sa pjevanjem?
–Naravno da je muzika ipak na prvom mjestu i okrenut sam ka tome da svaki detalj bude doveden do savršenstva. Možda sam ponekad previše zahtjevan, ali osjećam ogromnu odgovornost prema publici. To nije trema, već želja da ispunim njihova, ali i sopstvena očekivanja. Konkretno, za “Dva svijeta”, u proces organizacije koncerta uključeno je oko stotinu ljudi. Od toga je oko 40 članova orkestra na bini, sa kojima svakodnevno imam probe i uvježbavam pjesme. Zatim, veliki tim se bavi produkcijom, zvukom, scenografijom, scenarijom, režijom, svjetlosnim efektima, LED ekranima. Tu takođe ne smije da bude grešaka. Organizacijom koncerta se bavi treći tim ljudi, od ulaznica, promotivnog materijala, promocijom nastupa. Tu je i ekipa koja je zadužena za PR, za društvene mreže, pa stilista, razni ljudi iza scene bez kojih takođe ne bismo mogli. Potrebno je sve to uklopiti da izgleda savršeno. Stvari smo tako postavili da nije potrebno da se miješam u njihov posao, imamo povjerenja jedni u druge i uhodan smo tim. Zaista sam sretan što sam okružen takvim saradnicima.
Kao najavu za predstojeće koncerte svirali ste na prikolici kamiona. Da li možda inspiracija leži u filmu “Ko to tamo pjeva”?
–Ideja je inicijalno bila moja, a podijelio sam je sa članovima tima, koji su je u realizaciji nadogradili. Brzo smo se organizovali, osmislili koncept i krenuli u snimanje. Nažalost, gotovo svi smo se i prehladili, jer je tih dana sve pred sobom nosila jaka košava. Ali drago mi je da se dopalo ljudima i da su stigli brojni pozitivni komentari. Uvijek se trudim da ponudim nešto drugačije, osvježavajuće, što umije da bude izazov, ali ja volim izazove u svom poslu.
“Dva svijeta”, dvije bebe… Da li je broj dva i inače bio važan u životu ili je ova godina posebna?
–Brojevi umiju da prevare, jer sve zavisi iz kojeg ugla se nešto posmatra. Broj dva lako može da postane i tri kada je riječ o koncertima u decembru. Dvije bebe, ali tu su i sin, i kćerka, odnosno četvoro djece. “Dva svijeta” ostaju, zbog mog velikog poštovanja prema Tomi Zdravkoviću i njegovoj pjesmi “Dva smo svijeta različita”, po čemu je i koncept dobio naziv.
Da li je bilo teže pjevati narodnjake ili zabavnjake na albumu i da li je neko od kolega imao neku kritiku?
–Bilo je zabavno pjevati jedne i druge pjesme, a komentari su bili u ogromnoj većini pozitivni. S druge strane, podjednako je teško prebaciti u sving ritmove koji god da je žanr sa domaće scene u pitanju. Potrebno je da zadrži prepoznatljivost, ali u isto vrijeme da dobije potpuno novi aranžman. Sving je možda jedina muzika u kojoj patnja izgleda glamurozno. Mi mislimo da je neka pjesma prošla kroz naš život, ali je zapravo suprotno. Mi smo prošli kroz njenu vječnost. Svaka od pjesama na repertoaru ima neku priču i mi smo željeli da je ispričamo nekim posebnim jezikom, u kojem ima samo ljubavi. Možda malo boli, ali ljubav bez nje ne ide. “Dva svijeta” sam nekako najviše ja. Igrao sam se ne sluteći da ću otkriti mnogo toga, čak i o onim pjesmama koje sam sam pisao.
Da li bi možda prihvatili ponudu Saše Popovića da budete i u žiriju “Zvezda Granda”?
–Poštujem Sašu i sve što radi, ali trenutno nisam zainteresovan za učešće u bilo kojoj emisiji sličnog tipa. Prosto nemam vremena da se tome posvetim na pravi način.
Volim da kupam djecu
Šta je ono u čemu najviše uživate kad su djeca u pitanju?
–Volim da učestvujem u kupanju djece. Srna i Ana su još male, ali je to Kostin omiljeni ritual. Volim i da ih uspavljujem, uživam u svakom trenutku.Pjevam im uspavanke.
Koliko se razlikuje vaspitanje djece prije dve decenije i sada?
–Djeca danas imaju mnogo više mogućnosti za razonodu, i to ne nužno na kvalitetniji način. Ono što je isto je stav roditelja da usmjeravaju svoju djecu na pravi put i da im ukazuju na dobre i loše stvari onoga što ih okružuje. Jovana i ja se trudimo da ono najbolje što smo naučili od svojih roditelja prenesemo na svoju djecu.
