Irfan Mensur više od četrdeset godina uspješno je na glumačkoj sceni. U intervjuu za Kurir, scenarista, glumac i pedagog priča o svojoj mladosti, školovanju i kako se izborio sa bolešću srca, ali i o početku karijere.
– Ulazak u svijet glume i televizije bih naradije zaboravio, zato što sam bio nesiguran i uplašen. Trebalo mi je dosta vremena da steknem sigurnost. U ovaj svijet sam ušao jer sam bježao od matematike i fizike. Dok sam živio u Sarajevu, kada su nas kao gimnazijalce vodili u pozorište, nas četvorica, petorica dođemo pred ulaz samo da nas vidi nastavnica, a kako krene ulazak u salu, mi pobjegnemo i šetamo gradom. Nisam bio zainteresovan za pozorište, a sada je to moj život.
U kakvom ste odnosu ostali sa bivšim suprugama Ljiljanom Perović i Srnom Lango?
– Obje su mi rodile po jednog sina i one su od tog trenutka za mene postale boginje. Bez obzira na to da li su se one preudavale, imale ljubavnike, ja ću ih štititi do kraja života. U odličnim smo odnosima i nema razloga da bude drugačije.
Kakav je vaš trenutni emotivni status?
– Čovjek sam penzioner. U ovoj fazi života nemam potrebu da se vezujem i da pored mene bude žena.Vjerujem u prijateljstvo. Kroz moj život su, osim dva braka, zaista prošle divne, pametne i lijepe žene i ne mogu da se požalim na život što se toga tiče.
Kada ste to shvatili?
– Tek kad sam počeo da živim u Nišu. Moja maćeha je glumica i za godinu dana, koliko sam živio s tatom i njom, shvatio sam da volim pozorište. Čim sam skapirao da tu nema matematike i fizike, koje su mi uništile moj mladi život jer sam stalno bio na popravnom, za mene je to bio spas.
Djelujete kao da ste bili štreber.
– Naprotiv. Izbacili su me iz sarajevske gimnazije. Čak su mi zabranili upis u sve tamošnje gimnazije. Bio sam sarajevska baraba koja nije otišla s one strane zakona, ali me je pubertet savladao.
Za vas misle da ste strog.
– Mlađe kolege pričaju da imaju neki strah od mene. Odabrao sam da imam malo prijatelja. Studenti koji su bili pod mojom palicom su mi rekli da su me se plašili. Kad su me bolje upoznali, postali su moja djeca, a ja njihov tata.
Imali ste infarkt.
– Doktori me s vremena na vrijeme na to podsjete. Ja sam to i zaboravio.
Čime se bave vaši sinovi Filip i Pavle?
– Oni su pravi beogradski kaldrmaši na koje sam ja veoma ponosan. Filip radi, a Pavle je upisao akademiju, i to bez moje pomoći. On je još kao mali vidio šta Srna i ja radimo u životu i vjerovatno se zatrovao tom planetom i izrazio želju da bude glumac.
