Alka Vuica poznata je i po vječnom koketiranju s etno elementima u svojim pjesmama, pa je mnogima zvučala nevjerovatnom informacija da je ona jedna od debitantica na Festivalu kajkavske popevke održanom početkom septembra.
Doista, nakon gotovo 40 godina profesionalne karijere, Alka se prvi put pojavila na krapinskoj pozornici. Odjevena u zagorsku narodnu nošnju, otpjevala je na večeri retrospektive pjesmu Zvonka Špišića “Stara vura”, koja je odlično odgovarala njezinu glasu.
Starinske fešte
“Istanbul”, koju ste predstavili na Etno festivalu u Neumu i ova s kojom ste nastupili na Festivalu kajkavske popevke, dokaz je da volite etno elemente. Zašto?
– Muzika je nerazdvojivi dio mene, već kao mala pjevala sam u horu i svirala klavir. Moj prvi susret s muzikom bile su pjesme koje smo kao zbor izvodili na školskim proslavama. A u Istri gdje sam odrasla sve su fešte uvijek bile starinske i pune harmonike i narodnog veselja. To je valjda neki kod s kojim odrastete. Da sam odrasla na Jamajci, vjerojatno bi moj izraz bio rege, koji isto tako obožavam.
Koliko ima istine u tvrdnji da ste prvi uveli etno-stil u pop?
– Pa, teško je pobjeći od korijena, a i ne treba. Treba uvijek ugraditi ono što nosimo iz prošlosti u nešto što je moderno. Bila sam sigurno među prvima koja je koketirala s etnom u dens pokretu 90-ih na ovim prostorima i time se ponosim.
Pišete li i dalje pjesme za druge i jeste li smanjili radni tempo?
– Pišem za druge uvijek kad me uključe u neki projekt i jako se radujem svakom novom izazovu. Još mi smetaju loši tekstovi i nastojim uvijek dati nešto kvalitetno.
Je li još aktuelna vaša karijera televizijske voditeljice?
– Naravno, moj šou “Vidimo se u Sarajevu… s Alkom”, koji se prikazuje svakog ponedjeljka na TV-u Pink BiH u 22 sata, vrlo je gledan. Trenutno počinje druga sezona, a prvi gosti su mi Matija Vuica, Jure Popović i Zvončica Vučković, pa Magnifico i Laibach…
Je li se voditeljski posao, koji ste započeli na Novoj TV također tok šouom dogodio slučajno ili ste to oduvijek priželjkivali?
– Uvijek sam voljela novinarstvo, a moja omiljena forma su intervjui, koje sam još kao studentica radila za časopis „Polet“, kultni list 80-ih. I prije nego što sam znala da ću se baviti muzikom, htjela sam se baviti novinarstvom, a idol mi je bila talijanska novinarka i publicistica Oriana Falacci. Volim približiti ljudima svaku zanimljivu priču, bez obzira na zanimanje. Zato i volim formu intervjua.
Posao tekstopisca je ustvari samozatajan, uvijek nekako u pozadini, u drugom planu. Jeste li se možda i zato počeli baviti pjevanjem?
– Istina, prilično je šizofreno pisati u samoći nešto što će mase pjevati generacijama. Ali to nije razlog da neko ko piše i zapjeva. Pišući za druge, uvijek sam nešto mijenjala i muzički, svađala se i raspravljala s kompozitorima o zadanoj muzici koja je često morala ostati ista bez obzira na to što je kočila tekst. Imala sam svoju viziju, a Bajaga me nagovorio da javno propjevam. Bio je zadivljen mojom bojom glasa i dao mi je podršku.
I sad zaplačem
Napisali se neke od najvećih i najljepših hitova s ovih prostora. Kako se osjećate kad ih čujete?
– Nekad čak i plačem kad čujem neke pjesme, kad odem na koncert, a svi upale upaljače kao na Tonijevu “Ja sam zaljubljen”, Josipinu “Gdje Dunav ljubi nebo” ili pak Oliverovu “Lijepa bez duše”. A nekad mi se čini da su na radiju pustili cijeli moj blok pjesama. Pa onda počnem računati koliko bih trebala biti bogata da živim u nekoj normalnoj državi.
Jeste li poželjeli raditi neki drugi posao, s fiksnim radnim vremenom?
– Pa, znala sam pomisliti ponekad da bi to možda bilo lakše, ali nisam nikad o tome ozbiljno razmišljala.
Otežava li činjenicu da ste sama sebi šefica i to što ste žena?
– Kod umjetnika uvijek otežava situaciju to što je sam sebi šef i bez radnog vremena. Potrebno je puno samodiscipline i vjere u ono što radite, jer nemate radno vrijeme, a od nečega morate živjeti. Zato, koliko god se to čini lakim, lako nije, ali je hrabro i zabavno. Kako kaže jedan aforizam: “U životu nam samo fale ljudi koji će nas tjerati da radimo ono što možemo!”. Za umjetnike to vrijedi na kvadrat. A za žene još udvostručite!
Zbog veze sa Sarajlijom Zlatkom Arslanagićem često ste u Sarajevu. Biste li mogli ostati živjeti?
– U vrijeme Jugoslavije uvijek sam smatrala da je Sarajevo jedini grad u kojem bih mogla živjeti da ne živim u Zagrebu. Danas mi se to na neki način ostvarilo. Ponekad živim u Sarajevu, imam ondje privremeni boravak, prijatelje, svoga Zlatka i odmorim dušu svaki put kad ondje dođem. Obožavam Sarajevo! Ali, često smo i u Istri, gdje se namjeravam vratiti pod stare dane, a i Zlatko jako voli Istru. Ali, da ne zaboravim, Zagreb mi je ipak roditelj i beskrajno sam uz njega vezana.
Uz Zagreb vas veže i 28-godišnji sin Arian. Živi li on, nakon što se vratio sa studija u Londonu, još s vama?
– Arian je umjetnik, bavi se produkcijom elektronske muzike i još se nije skrasio. Putuje i putuje… Radi u Španjolskoj, Francuskoj, Srbiji, Kanadi, Engleskoj… Kad je u Hrvatskoj, živi u svojoj kući.
Osjećati slobodu
Kakav je Arian, u čemu vam je sličan?
– Emotivan je i impulsivan, svoj i nepotkupljiv! Slični smo i različiti potpuno, ali se poštujemo i uvažavamo. Uvijek postoji taj generacijski jaz, on više zna o muzici, a ja više o životu. Da taj jaz bude manji vjerojatno je pomoglo to što nikada nismo imali klasičan odnos mama – sin, a najmanje ga imamo sada kad smo oboje odrasli.
Kako funkcioniše ljubav na toliko adresa?
– Naime, neki parovi vole tu vrstu slobode. I Zlatko i ja smo ljudi koji moramo osjećati slobodu u svakom smislu te riječi. Nismo rođeni zajedno niti smo vezani pupčanom vrpcom. Živimo, volimo se i razumijemo, a to je najvažnije. Ne odvajamo se nikad kad imamo potrebu biti zajedno. Tek ponekad, da napunimo baterije i opet se vratimo jedno drugome.
Je li to razlog što ste ipak odlučili ne potpisivati papire i ući u brak?
– Ne znam što bih vam rekla… Brak je ekonomska zajednica, a mi smo dobrostojeći i individualno.
Numerologija
Vjerujere li u numerologiju?
– Vjerujem u sve! A naročito u matematiku koja nam određuje život!
Šminka
Na spotu za pjesmu “Istanbul” pokazujete da ste u sjajnoj formi. Koja je tajna?
– Dobra šminka! (smijeh).
Svi umru, zar ne?
Mislite li da je priča o zdravom životu, koja je sada jako u modi, precijenjena?
– Ne postoji zdrav život! Na kraju svi umru, zar ne? Pa čak vam ni to odricanje i tzv. zdrav život ne mogu garantirati da možete živjeti dulje od genetske predispozicije. Opustite se i uživajte.
