Već četiri subote unazad nešto malo manje od dva miliona gledalaca prati sudbine likova iz predgrađa u seriji „Psi laju, vjetar nosi”.Među živopsinim likovima je Slađan, koji tumači Dragan Marinković Maca. Glumac priča kako je on doživio svoj lik i sa kakvim se teškoćama susretao dok ga je pravio.
– Sjajan lik tumačim u seriji „Psi laju, vetar nosi”. Uopšte, serija je puna zanimljivih likova. To je čitava galerija ljudi koji traže parče svog neba. Da li su komični u svojoj tragičnosti ili tragični u svojoj komičnosti, ja to ne znam, ali je vrlo intrigantna galerija likova koja pokušava da se snađe u ovom ludilu, u magnovenju, na jedan duhovit način – priča Maca i otkriva šta mu je bio najveći izazov na snimanju.
-Dok sam ljetos pravio taj lik, nisam želio da ispadne karikaturalan, jer kad igraš Cigu, po difoltu se to očekuje. Dao sam pečat liku koji igram, koji se snalazi na sebi svojstven način – priča Maca, koji se u životu, kako kaže, snalazi tako što ima svoj mikrosvijet, svoju mikroklimu.
-Ja sam šoumen, u principu, koji se izražava i kroz televiziju kao medij. Moraš biti na televiziji , inače te nema nigdje. Ima sijaset divnih kolega, koje, nažalost nisu uspjele da izađu kroz reklamu, odnosno kroz televiziju kao medij, na ovaj ili onaj način – objašanjava Marinković i daje svoje viđenje zašto mnogi talentovani ljudi ne mogu da dobiju šansu.
-Mala bara, puno krokodila. To je to. U principu, sve je borba, ali i sreća. Neko se snađe u svemu tome, neko ne – priča glumac, koji stalno dobija ponude da bude TV voditelj, ali i da opet bude u rijalitiju.
–To je OK, od toga se živi. Non-stop me zovu u rijalitije. Bio sam prije sedam godina, kao da je bilo juče. Učešće u rijalitiju nije poražavajuće, poražavajući mogu biti neki filmovi u kojima se pojavljuju određeni glumci. I Ben Aflek je bio u rijalitiju – kaže Maca, koji puno radi u pozorištu, iako se to baš i ne zna u javnosti.
– Za televiziju moraš biti drugačiji. To što sam ja radio je ekstravagantno, ekstremno… Zato što televizija ne trpi dramu, tegobu, patetiku. To je sve šou-biz, brzo, lijepo, atraktivno, lepršavo… Gluma je sasvim drugačija stvar. Ja sam prvi uspostavio saradnju između Ateljea 212, u kojem sam igrao od 1997. do 2000. godine, i Kamernog teatra iz Sarajeva. Režirao sam predstavu u Ateljeu sa Kamernim teatrom iz Sarajeva, koji je tada bio moje matično pozorište, a u Beogradu je to bio Atelje 212. Ali tada nisam bio Maca, tada sam bio samo Dragan Marinković. Kada sam probao biti upravnik Lutkarskog pozorišta, Udruženje dramskih umjetnika Srbije je reklo da je to katastrofalno, jer su rekli da nisam njihov član, a ja sam njihov član od 1997. godine. Maca je brend za šou-biz, a Dragan Marinković je glumac. Sada igram u Narodnom pozorištu „Sunce tuđeg neba”, na Sceni „Raša Plaović“ – kaže glumac.
Il‘ si čovjek, il‘ si go*no
Dragan Marinković ima dva sina, za koje kaže da su šarmantni na tatu.
– Imam dvojicu sinova zasad. Stariji ide u školu, sad je osmi razred, a mlađi je krenuo u prvi razred ove godine u Novom Sadu. Naslijedili su od mene da šarmiraju, varaju, sve ono što glumci rade cijrli život – otkirva Maca i dodaje koje lekcije prenosi na potomke.
– Jedina lekcija za moje sinove je „il‘ si čovjek, il‘ si govno”. Čovjekova je dužnost da se reprodukuje, ako ne može, onda usvojiš dijete, ako ti bog ne da, ali na taj način jedno dijete izbaciš iz doma. Napraviš od njega čovjeka koji će sutra biti odgovorno lice u ovom društvu. Do 18. godine moraš biti uz svoje dijete, a kroz školovanje, kućno vaspitanje, ulicu, koja je veoma bitna za odrastanje, on će napraviti čovjeka od sebe – objašnjava Maca.
