Branko Đurić je glumac, reditelj, muzičar ali i član žirija šou programa „Tvoje lice zvuči poznato“.
Posvećen je osnivanju svog privatnog pozorišta u Zagrebu sa kolegom reneom Bitorajcem, a govori o svojim iskustvima i učešću kao član žirija emisija „Tvoje lice zvuči poznato“ i „Superljudi“ u kojem smo ga gledali.
Ljudska glupost
Ko su to za vas superljudi i koje ste sve superljude tokom života susretali?
– Za mene su superljudi oni koji su pažljivi prema slabijima i poštuju tuđe stavove, mišljenje, različitosti i usmjerenja. Mnogo je vještina koje se mogu svladati vježbom, ali ne može se naučiti da budeš dobar čovjek. Zato i kod naših superljudi, osim njihovih vještina, cijenim karakter i dobrodušnost.
Imate li vi neki talent, vještinu, za koju javnost ne zna, a na koju ste ponosni?
– Znam letjeti.
A ima li neka vještina ili moć koju biste zaista željeli imati i zašto?
– Volio bih da mogu ostati miran na sve gluposti i ludilo koji se događaju oko nas u posljednje vrijeme. Ljudska glupost i ograničenost brzo me iznerviraju i dobro bi mi došla vještina koja bi to nekako ublažila.
Ovo nije prvi put da ste član žirija nekog šoua. Šta za vas znači angažman u kojem morate ocjenjivati ljude ili donijeti odluku o njihovoj sudbini?
– Ma, sve su to ipak zabavne emisije i, srećom, ne donosim ja odluke koje bi mogle utiecati na nečiji život. Ne bih nikada prihvatio takvu ulogu ako bih znao da svojom odlukom mogu na bilo koji način promijeniti nekome život. Cilj je samo zabava i ništa više.
“Tvoje lice zvuči poznato”, u kojem ste član žirija je jako popularan. Da li gledate emisiju nakon što se snimi?
– Ne gledam baš često televiziju. Slobodno vrijeme radije trošim na pozorište. Trenutno na pozorište „Luda kuća“, koje Rene Bitorajac i ja otvaramo u Zvonimirovoj ulici u centru Zagreba. Mi se zabavljamo besakrajno na snimanju, i jako nam je lijepo ta dva sata.
Prisutni ste u gotovo svim sferama zabavne i kulturne scene. U kojem se segmentu osjećate najbolje?
– Sretan sam što imam mogućnost mijenjati svoje zanimanje. Ipak su to sve srodni poslovi i nije se teško prebacivati s jednoga na drugi. Volim to što radim i jako sam sretan što mogu živjeti od nečega što stvarno volim raditi i što me beskrajno zabavlja. Ako bih morao birati samo nešto od toga, izabrao bih muziku ili možda pisanje… glumu, režiju, ha-ha.
Komedija i tragedija
Svi kažu kako je komedija jako teška forma. Rode li se glumci s talentom za humor i komediju ili je to nešto što se brusi godinama? Kako je u vašem slučaju?
– Ne dijelim glumu na komediju i tragediju. Pristup je uvijek isti. Najveća pogreška koju glumac može napraviti jest igrati komediju tako da je svjestan toga i da mu je jedini cilj ta obaveza da nekoga nasmije. Što se glumačkog talenta tiče, opet je ista stvar: talentiran si – ili nisi – za glumu uopšteno, a s vremenom se iskristalizira što ti više leži.
Opterećujete li se godinama? Kakav je Đuro bio s 20, a kakav je s 50 godina?
– Izvana sam se sigurno dosta promijenio, ali vjerujte da je ovdje unutra još uvijek isto onako blesavo kao kad sam imao 20 godina. Nisam još odrastao i ne mislim. Nerviraju me ljudi koji sami sebe doživljavaju previše ozbiljno.
Kojim se principom vodite u dugogodišnjem braku sa suprugom Tanjom?
– U braku je jedini “princip” ljubav.
Upoznali ste mnogo velikih glumačkih imena. Ko je na vas ostavio najjači dojam?
– Mnogo je kolega koji me oduševljavaju i sretan sam što sam imao priliku raditi s mnogima od njih. Užitak je raditi s boljima od sebe, jedino tako čovjek može napredovati u svom poslu. Rene Bitorajac je svakako jedan od glumaca koji su me najviše oduševili i inspirisali, s njim uživam raditi i družiti se. Njegov raskošan talent i brzina reakcije uvijek me iznova oduševe.
Transcendentalna meditacija
Kako „punite baterije“ i opuštate se?
– Dosta meditiram. Radim transcendentalnu meditaciju svaki dan, ali imam i druge načine kojima se opuštam i kojima punim svoje baterije. Jedan je od njih druženje s pozitivnim ljudima i vrijeme provedeno s obitelji.
