Generacije početka prošlog vijeka pamte i pamtit će jednog od najupečatljivijih komičara bivše Jugoslavije Miodraga Petrovića Čkalju. Velikan glume koji je svojim pogledom i izrazom lica, kazivao i tugu, osmijeh, ljutnju, strah a sve na komičan način koji je gledateljstvo dovodilo do suza.
Životno djelo
Podsjećanja radi, još 1946. godine, nakon što je demobilisan iz NOB, se oglasio kao član studija Radio Beograda u emisiji „Veselo veče“. Uslijedili su brojni filmovi, serije „Servisna stanica“, „Zajednički stan“, „Ljubav na seoski način“, Kamiondžije u više navrata poznatijimlađim generacijama kao Paja i Jare… Bio je beskrajno duhovit, tako da humoristički žanr bi bio nezanimljiv bez Čkalje. U beogradskom Dramskom pozorištu radio je do penzije.
A u penziju je ispraćen ni od koga sem čuvara koji mu je poželio sreću. Pisalo se svašta za ovog legendarnog velikana glumišta, da je u ljutnji sa Pavlom Vuisićem, a tako nije bilo, oni su komunicirali ali su se samo njihova mišljenja mimoilazila o dešavanjima oko njih. I onda kada je primio nagradu za životno djelo Car Konstantin 2002. godine nije mogao a da se ne zahvali na svoj prepoznatljiv način protkan crnim humorom. Tako je i obojio nagradu riječima „da živi u Americi i da je osvojio ovako veliko priznanje, zahvalio bi se svojoj ženi, tašti, djeci, reditelju, producentu, ali pošto živi sretan u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaliće se šefu samoposluge što mu odvoji penzionersku kosku, komšinici koja mu ispod tezge sačuva mlijeko i poštaru koji uvijek na vrijeme sa zakašnjenjem donosi penziju“.
Ogorčen i tužan
Poslije toga su uslijedili natpisi da je Čkalja umro u bijedi, ogorčen i tužan pored svoje uspješne djece i unuka. Ali, nije tako. On je bio čovjek od stava ali uvijek povučen i voljen od kolega.
Tako je malo prije smrti s njim pričala Hanka Paldum kada joj je rekao da je tužan jer nema Tita ili bar da se pojavi neki Tito pa makar ga pravili od gline ovom razuzdanom narodu. Tim je sve kazao, čak i razlog animoziteta vlasti prema njemu. Preminuo je u 79. godini života 2003. godine.
Dž. H. M.
