Ljuba Aličić je jedan od onih pjevača za kojeg se moze reći da je živa legenda narodne muzike, sa mnoštvom hitova, bez mrlje u karijeri, koji uživa poštovanje velikog broja njegovih fanova. Razgovarali smo sa njim u njemačkom gradu Offenbachu, u pauzi od projnih nastupa.
Na početku, zamolili smo Ljubu da se malo prijesti svojih početaka…
Pavi je oduvan poput magle
–Uuuh prvo pitanje, pa teško. Čekaj da razmislim. Trajem i postojim na estradi već 45 godina profesionalnog rada, a u stvari sam započeo sa pjesmom kao dijete od 12 godina. Prvu pjesmu snimio sam zahvaljujući Jovici Petkovicu, koji je zajedno sa Safetom Isovićem, Zehrom Deović. Zekerijahom Đezićem došao u hotel „Bosna“ na Ilidži na večeru, a ja sam tu bio radni pjevač. Slušao me i onda me pozvao i pitao da li bih želio da snimim ploču. Dao mi svoj broj telefona i tako je nastala moja prva singl ploča. Međutim, ta ploča nije nešto prošla, ali ja sam bio mnogo samouvjeren. Ja sam čovjek koji ima dobar sluh, imam dobar glas i nadao sam se velikom uspjehu. Nakon toga uslijedio je poziv za „Festival Ilidža“. Ja naučio pjesmu, a onda mi javljaju kako ne mogu da učestvujem, jer mora da se pojavi jedan pjevač iz Crne Gore. Dakle, i tada je bilo podjela. Nakon toga mnogo mi je pomogla Milena Marković koja me odvela kod Živadina Živanovića koji mi je dao „Lepu Maru“, „Dva dobra druga“, „Da li još u Šapcu živiš“, i tako je krenuo moj put ka zvijezdama.
Ljuba nam je rekao da je svakoj pjesmi davao posebnu pažnju, a posebno je akcenat stavljao na tekst i sami refren pjesme. Kaže, mnogi su mu krali pjesme. Da li tu misliš na „Šeherzadu“ koju je snimio Esad Plavi?
–Ma,neeeee. On je već odavno zaboravljen i oduvan poput magle. Bilo je tu još mnogo popularnijih pjevača koji su me krali. Evo, recimo pjesma „Verujem u ljubav“ je bila moja pjesma koju je od mene brutalno i na podao način uzeo Šaban Šaulić. Autor pjesme Eftim Petrov je dao meni, jer mi je rekao kako se Šabanu ne sviđa, a na to me i Šaban nagovarao. Ja sam onda tu pjesmu baš razradio, narod je počeo pjevati sa mnom i znao sam da će biti hit. Ja se pohvalim Šabanu a onda on, kad je shvatio šta je izgubio, jednostavno uđe u studio i snimi je. Od tada ga poštujem kao kolegu, dobar je pjevač, ali prijatelji više već dugo nismo, mada potječemo iz istog grada, istog sokaka i ulice.
Kako bi opisao Šabana?
–To je čovjek koji nije za druženje, koji gleda samo sebe. Ja već bio u studiju na snimanju pjesme, kad on dolazi i meni „mrtav hladan“ kaže: „Uzalud je snimaš, ja uzimam pjesmu „Vjerujem u ljubav“. Ja gledam u njega i ne mogu da vjerujem šta mi govori. Samo samu rekao: „Ma, evo ti pjesmu, po…em ti se na nju“. Šaban je samoživ, on bi samo sebi da grabi, a drugima da ništa ne da. Samo bi da on postoji, a drugi neka crknu. Šaban nije za druženje, on voli da se tapše po ramenu i da mu se govori da je najbolji. Sretnemo se se na aerodromu i samo se pozdravimo i to je to. Na žalost, tako je, ali istinito.
Ko je po tebi baš dobar kolega na estradi?
–U prvom redu je to Jašar Ahmedovski, koji je divan kolega, prijatelj, koji zna da se našali na svoj ali i na tuđi račun. To je čovjek koji je pun pozitivne energije, a koji opet ne voli ogovaranja i tračeve. Nikada nisam od njega čuo da je nekoga „popljuvao“. Jednostavno, o sebi i pri sebi, a takvi su zaista rijetki na estradi. Šaban Šaulic je i na Jašara bio ljubomoran. Tu je još Mitar Mirić. Ja se, u stvari, ne družim sa kolegama na estradi, svi oni jednostavno nisu moj nivo. Takva druženja me ne interesuju.
Stariji i današnji pjevači?
–Ma svi ti mladi pjevači misle da su već zvijezde…Jesu, ali Granda. I nigdje ih više nema. Ova starija generacija pjevača su institucija za takve mlade i nadobdne. Saša Popović je veliki muzičar, ima jako dobar sluh, ja ga poštujem, cijenim, ali on gleda samo svoj posao i stvara tu neku novu gardu, a koja na žalost veoma kratko traje. Meni je samo žao što skoro pa nigdje više nema Dragana Kojića Kebe, koji ništa ne snima, ne viđam ga ni po aerodromima, ali je zaista dobar kolega. Žao mi je što više aktivan nije i Marinko Rokvić koji ima taj drajf, tu dušu u glasu. Tu su još Ana Bekuta, Zorica Brunclik, Snežana Đurišić i još njih par koji su zaista istinske zvijezde. A, od ovih mlađih i od tih silnih takmičenja i pobjednika na površinu su izašli samo Tanja Savić i Darko Lazić, a svi ostali samo još životare.
Miroslav Ilić, Marinko Rokvić, Keba, imaju vanbračnu djecu. Da li ti imaš negdje neko vanbračno dijete?
-Moglo se i meni tako nešto desiti, ali na svu sreću nije, i definitivno tvrdim da nema. Ja iza sebe imam jedan propali brak ,a o tome ne bi da pričam, iz tog braka imam sina Dejana.
Dejan me sada sluša
Kakav je kontakt između vas dvojice?
–Danas je odličan, sve se postavilo na svoje mjesto, ali jedan duži period nije bilo tako. Jednostavno sam bio digao ruke od njega. Nije htio da radi, a ja nisam htio da moje ime koristim da bi njemu pomogao. To je moje dijete, ja ne mogu da ga mrzim, ali želim da me poštuje i sluša. Sa Željanom imam dvoje djece, oni su vrijedni, rade kao carinici, a ja sam po pitanju vaspitanja bio strog roditelj, otac. Pravila se moraju poštovati.
Da li si bio nevjeran suprug?
–Jesam, ali ni jedna moja žena nikada nije saznala za prevare. Nije mangup onaj koji priča i koji se trudi da ga uhvate u nevjeri. Ja sam to sve radio, na neki dostojanstven način.
Da li je Šabanu bila potrebna Cuca?
-Joj, ama ja ne bi više o njemu da pričam. To je njegov život. On ima divnu suprugu Gordanu, djecu i mislim da mu takva osoba, kao što je Cuca nepotrebna u životu.
Za estradu se veze seks, droga i alkohol?
–Ma, mene to nikada nije interesovalo. Sjedio sam i gledao kako mnogi pjevači uvlače u sebe to bijelo, a ja sam bio totalno nezainteresovan. Uzmu novčanicu od 20 maraka i vuku li vuku. Kažu meni: „Hajde i ti, baš je dobro“, a ja kažem: „Ma bježite od mene, meni je dobro i ovako i bez toga“.
Sarajevo više nije kao što je bilo
–Sarajevo je grad za koje me sve lijepo veže. Sjećam se kada sam kao veoma mlad i relativno nepoznat pjevao po kafanama u Sarajevu, ljudi su me zasustavljali na ulici, pozdravljali me, taksiti mi nisu htjeli da naplate vožnju. Međutim, danas Sarajevo nije kao što je nekad bilo, ali ostaju ta neka lijepa sjećanja koja me veoma duboko vežu za taj grad i te ljude.
Lepa Lukić je jadnica u rijalitiju
–Nikada, ali zaista nikada. Meni je žao jadnice kao što je Lepa Lukić koja je sebi dozvolia da uđe u taj rijaliti. Ali, možda je treba razumjeti, to je žena koja nema porodice, djece, pa joj to dođe kao razonoda. Ja se naježim kada za Lepu kažu da je ona kraljica. Ma, kakva kraljica, to je jadnica koja je sebi dozvolila da uđe u takav nekakav program, u tu neku rupetinu.
Ceca prije Brene
–Ceca u svakom slucaju, jer ja volim srčane pjevače, a ona zaista tako i pjeva. Osjeti se svaki damar u njenoj izvedbi, a svaku pjesmu dočara i izvede baš onako iz srca i duše“
