Donna Ares jednom je, javno, na svom blogu, pisala o Dini Merlinu, a tada je otkrila priču koju skoro niko nije znao.
-Posjetio me je i naš veliki čarobnjak, Dino Merlin i to još na snježnoj Bjelašnici. Negdje između šeste i sedme kemoterapije, čini mi se. I to baš u društvu mog školskog Ade i naše pjevačice Maje Sar. Bila je tu i supruga našeg čarobnjaka i njegov menadžer.
Sjedili smo kraj kamina i Dino mi je ispričao dvije priče, o dva bolesnika od raka, jedan je ležao i izgubio, a drugi je bio aktivan i preživio. A ja nisam stigla da mu ispričam svoju priču i da mu nabrojim sve svoje aktivnosti, jer sva sam ta psihostanja već apsolvirala. I Dino je nekada bio moj anđeo čuvar, jer postoji detalj u mom životu koji u javnosti gotovo niko nije znao. Dino mi je učinio životnu uslugu i beskrajno sam mu zahvalna na tome. Prije tačno dvadeset godina mi je pomogao da odem iz BiH u vrijeme završetka granatiranja. Negdje pred zvanični kraj rata je održao koncert u Bihaću. Rat je tad već gotovo stao. Posjetili smo tadašnjeg gradonačelnika Adnana Alagića zajedno. Budući da su me moji sugrađani voljeli jednako i tada, Dino je želio da se osigura i da da do znanja gradu da me nije on "odveo" ni "ukrao" nego mi samo čini uslugu. "Došao sam da vam kažem da Vaša mezimica grada želi da napusti državu. Ne bih volio da me sutra optužujete zbog toga", rekao je Dino. Gradonačelnik se samo nasmijao, jer je znao za moju želju, a ona je bila da čim stane rat počnem graditi karijeru ozbiljnog estradnog umjetnika. Poklonio nam je mala izdanja prijevoda Kur'ana i rekao "Sretan put". A ja sam se uskoro nakon rastanka sa svojima i ratnog mraka divila svjetlima Zagreba koji je u tom trenutku sjajio samo za mene. U Zagrebu smo se i rastali, a tu počinje moje odrastanje– napisala je tada Dona.
