Dok u dugom i dragom redu strpljivo čekaju Zekija Čuturić, Besko Ragipović, Subhija Šehović, Ramiza Milkunić, sjajna Zekija Suman, beskrajno darovita Aldijana Tuzlak, Ibro Selmanović, Bajro Redžić, Rejhana Osmančević, Ivica Šarić, pa uporni i svestrano obdareni Armis Mašić Arap i mnogi drugi da i o njima koju nježnu riječ kaže uzoriti bosanski novinar, žurim da u taj stroj, dok je zavakta, postrojim i dragu Mersu Miljković.
Žurim to učiniti dok se već nije zbio događaj koji bi se po nekom pouzdanom emocionalnom hodu mogao dogoditi. A dogodi li se to što bi se moglo dogoditi, onda će profesionalna preokupacija ovog kazivača ići i dalje po nekoj svojoj profesionalnoj i ljudskoj zakonomjernosti.
Uzoriti je to, evo, rekao prilično zamršeno, ali onaj ili ona koja i koji trebaju ovo znati, znat će šta je pisac htio reći. To što je htio reći još nije rekao, nego, evo, upravo govori. A govori o Mersi Miljković koja je do sada živjela i djelovala o nekim rubnim dijelovima do kojih je sevdalinka teško dobacivala, pa ove pouzdane i čvrste baštinice te naše pjesme do sada nije bilo ni u antologijama sevdalinki, ni u planovima da se nađe među onim tumačima koji su očuvanju te pjesme dali i još uvijek daju osoben i prepoznatljiv pečat.
Po čemu se Mersa Miljković izdvaja iz reda toliko dobrih i sjajnih interpretatorki sevdalinki? To, sasvim sigurno, nisu njene ni vrhunske ni nezaboravne interpretacije sevdalinki. To je, prije svega, njena upornost da u sredini u kojoj decenijama živi skrene pažnju na sevdalinku kao veličanstvenu lirsku pjesme jedinstvene ljepote.
To, možda, i ne bi bilo neobično da Mersa, recimo, živi u Banjaluci ili najdivnijem Šeheru na svijetu. Ona, međutim, od najranije mladosti živi u Zagrebu i povremeno u Njojorku. Rođena je u Velikoj Kladuši, dakle sve skupa je nejedinstven, nekompatibilan spoj. U Ljutoj krajini, a u takvu krajinu ponajprije spadaju Kladuša, Cazin i Bužim, sevdalinka nikada nije pustila duboke korijene. Taj je kraj uglavnom baštinio muslimanske epske pjesme o Ličkom Mustajbegu, Muji Hrnjici u Budalini Tali. Na tim se pjesmama u mladosti napajao i genijalni Branko Ćopić.
Dakle, u kraju epskih naboja u koji se, posljednjih decenija, zbog poznatih katastrofalnih političkih razloga, sve više uvlačila srbijanska čobanska pjesma sumnjivih vrijednosti, desila se ona, Mersa Miljković koja se drznula pjevati sevdalinke. Ona to čini veoma dobro. Dok se danas poletarci busaju kako sevdalinke tumače na rokerski način, da prave pomake, da su avangardni, što je sve skupa dobroi vrijedno pažnje, Mersa je čak prije tridesetak godina za snimanja svojih ploča angažirala vrhunske hrvatske rok i pop muzičare.
Plovila je i u novokmponovane vode. Iz komercijalnih razloga, razumije se. Snimila je povelik broj ploča sa pjesmama sumnjive i muzičke i poetske vrijednosti. U vrijeme olabavljenih estetskih kriterija, na nagovor jednog muzičkog producenta, snimila je idiotsku pjesmu ” Čičo, čičo” i postigla uspjeh kojem se nije nadala ni ona ni njen producent.
Na balkanskim prostorima u drugoj polovici prošloga stoljeća na talasima većine radio-stanica bivše domovine češće je emitovana ta pjesma nego bilo koja pjesma tada popularnih “Rokera s Moravu”, recimo. Danas se Mersa Miljković stidi toga svoga disko-uratka. Svejedno što joj je donio neočekivanu popularnost i, sigurno, ogromnu zaradu.
Ako se, pak, ova lijepa i muzikalna žena ima čime ponositi onda je to serija njenih gramofonskih ploča sa sevdalinkama koje su snimane u veoma dobrim studijima, sa vrhunskim muzičarima koji ne sviraju sevdalinke i koji su uglavnom, prije ulaska u studio prvi puta neke od tih pjesama čuli da bi ih potom vrlo korektno i uz vrlo malo duše odsvirali.
Mersa je pjevala dušom. Ona i danas tako pjeva. Sevdalinku je pronijela od najsjevernijih dijelova Europe, do Kalifornije, Floride i države i grada Njujork. Ona pjeva dobro, krajiški čvrsto i ženstveno. Sa sjajnim zagrebačkim sastavom „Bijele strijele” i uz harmoniku Kreše Filipčića načinila je sjajne i trajne snimke pjesama „Bosno moja divna mila”, „U đul bašti kraj šimšira”, „Sinoć mi dragi dolazi”, „Put putuje Latifaga”, „Da zna zora” i neke druge.
Iz velikog broja veoma dobro otpjevanih pjesama, svojom sugestivnošću, uz savršenu dikciju, izdvaja se pjesma u kojoj je ova darovita i lijepa žena možda pronašla najviše prostora za odgonetanje stanja vlastite duše. To je pjesma jedinstvene kletve u svjetsoj poeziji uopće o djevojci što je sokolu zulum učinila.
Mersa Miljković nikada i nikome nije svjesno zulum učinila. Ona čini samo dobro. Ona to čini ukopnom svojom dobrotom i pjesmom. Želim joj tu ljubav uzvratiti i ovim tekstom, iako sam svjestan da ova naša dobročiniteljka zaslužuje i mnogo, mnogo više.