Dama glumišta Svetlana Ceca Bojković jedno je od najcjenjenijih imena pozorišta, ali i kinematografije. Njen specifičan izraz, otmjenost i veliki broj nagrada koje je dobila tokom uspejšne višedecenijske karijere samo su produkt profesionalnog rada, a njen život iza kamera bio je buran, lijep, a u nekim trenucima i težak i tužan.Rođena je 14. decembra 1947. godine u Beogradu i kako voli da kaže odrasla je na Vračaru u Njegoševoj ulici.
– Tu sam završila gimnaziju, kao i nižu muzičku školu. Poslije mature preselili smo se u Balkansku ulicu. Potom sam upisala Akademiju, koja je tada bila u Knez Mihailovoj ulici. Kao student počela sam da glumim u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, gdje sam ostala šesnaest godina i stasala kao glumica. Potom sam otišla u Narodno pozorište i tamo provela devet godina, a onda je usledio rad u Ateljeu 212, gdje radim i danas – rekla je.Njen prvi suprug Miloš Žutić spremao ju je za Akademiju, a kako su mnogi pričali znao je da joj se udvara na sasvim nesvakidašnji način.
– Bila sam gimnazijalka kad su nam se ukrstili putevi. On je za mene označavao jedan nov put, ali put koji sam željela. Znači i put u glumu. Već na drugoj godini počela sam da igram, i mnogo sam igrala. Nakon završene Akademije kaže mi Bojan Stupica: "Slušaj ti mala, čujem da te zove Mira Trailović, koliko ti daje platu?" Ja u čudu, jeste da me Mira zvala, ali o kakvoj plati uopšte da razmišljam? No, ja rekoh koliko. A on kaže: "Mogu da ti dam samo pet hiljada više.“ Idi, čovječe, mislila sam u sebi, ko još misli o parama, pa meni je samo važno da igram… Poslije kad razmislim, dobro je što sam otišla u JDP, jer sam tamo prošla repertoar koji nikad ne bih prošla u Ateljeu, a koji je vrlo važan za formiranje glumca. Tamo sam igrala klasiku, stihove. A što se Miše i udvaranja tiče, bilo je toga dosta…(smijeh) To su već antologijske anegdote – prisjetila se za Svetlana Bojković.Igrala je po scenariju samo u pozorištu i na TV-u. Život nije osmišljavala, puštala je da sve ide svojim tokom. Pri kretanju u tom smjeru sve mi se događalo brže nego što je to uobičajeno.
-Dvije godine poslije upisa na Akademiju bila sam, još kao student, po odluci Bojana Stupice, primljena za stalnog člana ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta! I te 1968. godine igrala sam u sedam premijera, a imala sam i osmu, ličnu: udala sam se za glumca Miloša Žutića. Potom sam, 1970, diplomirala, a vrlo brzo, krajem 1972, donijela sam na svijet Katarinu.Jako sam željela da rodim, a imala sam, prije toga, probleme sa trudnoćama. Zato sam ovu trudnoću prihvatila kao dar od Boga. Bila sam vrlo sretna. Tokom ove trudnoće imala sam samo pozitivne misli. A porođaj sam doživjela kao kosmički doživljaj. Jer, ne postoji ništa na ovom svijetu što može da se poredi sa trenom kad sam čula prvi plač moje Kaje… – rekla je ona.Međutim, poslije nekoliko godina zajedničkog života sa Milošem Žutićem, Svetlana je odlučila da stavi tačku na brak.
– Udala sam se kad sam imala dvadeset jednu godinu, a Miloš osam više. Bili smo nedozreli za brak. I došlo je do erozije naše zajednice, ali ne i našeg ljudskog odnosa. Taj naš ljudski odnos nije izostao do kraja njegovog života, do 1993, do njegove pedeset četvrte godine, uprkos činjenici da smo oboje bili u novim brakovima. Ja sa rediteljem Ljubomirom Mucijem Draškićem, a on sa glumicom Ognjankom Ognjanović sa kojom je dobio sina Đorđa.. A i nas dvije smo bile i ostale jako bliske. Miloša je savladala najteža bolest– rekla je ona. Da ljubav ne zna za granice, potrvridla je i sama Bojkovićeva.
– Moji brakovi su se preklopili 1983. godine. U zajednicu sa Mucijem ušla sam prije razvoda od Miloša. Moja i Mucijeva ljubav bila je jača od svih pravnih normi, a zvanično smo se vjenčali tek 1990. godine. Jer, i on je, iz svog prvog braka, izašao na isti način kao ja iz svog. On je krajem devedesetih počeo da tone u neku vrstu depresije, a pravi izraz je odustajanje od života. Nikad prije toga nije htio da se "čekira" kod ljekara. Poslije bombardovanja drugari su ga odveli u bolnicu "Sveti Sava" i tada mu je konstatovan problem sa krvnim sudovima. Umro je 2004. od srčanog udara u šezdeset sedmoj godini.-
I baš kada je pomislila da će staviti tačku na brak kao instituciju, desilo joj se neočekivana ljubav koja traje godinama unazad. Sreću je pronašla kraj Slavka Kruljevića, diplomate zaposlenim u Ministarstvu inostranih poslova.U životu je koračala uvijek uzdignute glave, pa čak i kada joj je bilo najteže. Nikada nije posustajala.
– Što sam starija više ništa ne može toliko da utiče na mene da izgubim prisebnost, ili da me u nekoj velikoj mjeri povrijedi, ali postoji jedna druga stvar, a to je depresivnost, protiv koje čovek mora i treba da se bori. Neke stvari i dalje mogu da me povuku u depresiju i tu onda opet moram da iznalazim svoje mehanizme kako bi se odbranila i spasila. I uspjevam, pre svega zato jer sam svjesna kada se desi takva situacija – rekla je za "Hello" Svetlana Bojković koja se poslije nekoliko godina vratila u Beograd i tu ostala.
