Tako pojam “zabavna” obuhvata pop, soul, džez, sving, bluz, elektronsku muziku, kao i brojne druge muzičke pravce i podpravce. Jedino se negdje u zapećku rokenrol uspio iskristalisati kao žanr za sebe. U glavama veleumnih muzičkih znalaca, koji se drže ove podjele, ta dva osnovna pravca se ne miješaju. Za njih ne postoji ništa između.
Da je moguće prelaziti iz jednog pravca u drugi, te da se mogu praviti razne kombinacije, odnosno da umjetnost ne trpi granice i okove vidimo na primjeru Ane Bekute. Kroz karijeru koja traje više od 30 godina Bekuta je objavljivala brojne hitove koje nije jednostavno svrstati ni u narodnu, ni u “zabavnu” muziku. Ni lijevo, ni desno. Njen opus predstavlja sredinu, mješavinu i jednog i drugog, na šta ukazuju pjesme kao što su: “Ja nisam rođena da živim sama”, “Kralj ponoći”, “Zlatiborske zore”, “Rano moja”, “Crven konac” “Sve sam stekla sama”, “Imam jedan život”, kao i “Bekrija”.
Posljednje navedenu pjesmu objavila je 1991. godine na albumu “Tu sam ruku da ti pružim”. Stihove i kompoziciju ove numere potpisuje Steva Simeunović.
Sama pjesma samo je na prvi pogled prilično jednostavna. Ona priča priču o usamljenoj ženi koja cijelu noć iščekuje čovjeka kojeg voli. S obzirom da je pjesma veselog ritma – tipična kafanska, za veselja, čovjek je i doživljava kao veselu , razdraganu, jednostavnu.
Ipak, njena pozadina je daleko potresnija. Nekako olako prelazimo preko stihova – celu noć sam plakala, plakala i čekala, čekajući zaspala. Tu još jednom imamo priliku vidjeti Bekutino miješanje onoga što se najčešće ne miješa, jer su ovo duboko potresni stihovi utkani u veselu melodiju. Svako ko je imao tu nesreću da dočeka bekrijin povratak u kasne sate zna da tu nema ništa ni veselo, ni romantično. Ti susreti služe kao primjer za definiciju nesreće. To što njeno srce ne krije sreću kad joj bekrija dođe, govori nam samo da je žena iz pjesme suviše mlada, neiskusna, naivna i previše zaljubljena.
Zbog čega se veselimo uz ovakve pjesme, teško je reći. Da li smo toliki mazohisti ili ne razmišljamo o onome što nam se daje da slušamo? Vjerovatno i jedno i drugo…
Piše: O.TOŠIĆ
