Taj fenomen susreta nakon bolnog rastanka dočarava pjesma Šekija Turkovića “Sedi malo za moj sto”. Priča u njoj je u dobroj mjeri otrcani klišej, ali u suštini nosi značajnu poruku. Lirski subjekt pjesme sjedi u kafani (a gdje drugo?) i tu sreće bivšu ljubav. U ogromnoj većini slučajeva došlo bi do okretanja glava, nelagode i nagle promjene raspoloženja. Međutim, on se iskreno obradovao bivšoj ljubavi, te je pozvao da mu se bar na kratko pridruži.
Nemojte misliti da njihov rastanak nije bio bolan. Bio je izuzetno traumatičan, ali je bio i dostojanstven. Iz stihova druge strofe pjesme – koga si našla, da l’ si se snašla, il’ možda žališ k'o ja – vidimo da je za njega i ovaj susret izuzetno bolan, ali je opet prisutna i doza dostojanstva. Iz kasnijih stihova – u dana sreće malo me vrati, tol'ko mi bar učini – vidimo da je prisutna i primjesa patetike, ali to nam je svojstveno, te tu činjenicu ne treba toliko uzimati za zlo.
Ono na šta se trebamo ugledati iz ove pjesme je pozitivan primjer ljudskog, civilizovanog rastanka. Valjalo bi da naučimo kako da obuzdamo životinjske porive. Da ne galamimo, ne inatimo se, ne uzdižemo sebe dok unižavamo druge. Da ne dozvolimo bolu da nas kontroliše.
Zato, sljedeći put kad nam dođe da uz galamu i vrijeđanje istjerujemo pravdu, ne bi bilo loše da pomislimo na ono što je bilo i ono što će biti. Ne dozvolimo da jedan trenutak u sadašnjosti zasjeni sve druge trenutke. Tada ne bi bilo loše da se prisjetimo stihova pjesme Šekija Turkovića “Sedi malo za moj sto”, pa ćemo uvidjeti da sve odmah nekako postaje lakše…
Piše: O.Tošić
