Emir Hadžihafizbegović jedan je od najboljih bosanskohercegovački filmskih i pozorišnih glumaca, ali ni teatar mu nije stran. Od 2015. godine je direktor Kamernog teatra 55 u Sarajevu, a okušao se i kao ministar za kulturu. Za svoje uloge dobio je na desetine domaćih i svjetskih nagrada što je još jedna od potvrda njegovog kvaliteta.
Bez ambicija
Hadžihafizbegović je rođeni Tuzlak, ali životni i profesionalni put ga je odveo u Sarajevo.
– Dođem ja i u moju Tuzlu, nije da me nema tamo, ali to je uvijek u brzini, budući da imam zaista mnogo obaveza u Sarajevu. Vidim se sa rodbinom i nekim prijateljima, pa onda ovi drugi kada čuju da sam bio tu i da se nisma javio negoduju, ali stvarno nemam mnogo vremena. Pored glume obavljam i direktorsku funkciju – kaže nam Hadžihafizbegović.
U daljem razgovoru naglašava da nije imao ambiciju da bude direktor teatra ali…
– Blizu šest stotina izvedenih predstava imam u Kamernom teatru, gdje sam godinama ranije angažovan. Jako dobro poznajem taj teatar. Nisam imao ambiciju da budem direktor, ali eto na nagovor cijelog kolektiva to se desilo. Prihvatio sam se te funkcije. Kako kažu: ''Rodilo se, ninaj ga'' – nastavlja u šaljivom tonu popularni glumac.
Zanimalo nas je da li je kao mali dječak imao glumačke ambicije i da li je u kasnijim godinama imao ambiciju da upiše baš Akdemiju scenskih umjetnosti.
Najbolji rezultat
– Prvobitno sam studirao književnost na Pedagoškoj akademiji i tamo se desio jedan incident sa profesorom psihologije. Sada više nije ni bitno kakav incident je bio, ali ja sam suspendovan, odnosno istjeran s tog fakulteta. Ali, evo sada se tom profesoru psihologije od srca zahvaljujem. Možda bi danas bio ozbiljan profesor bosanskog jezika u nekoj tuzlanskoj gimnaziji, ali opet ono znate kako kažu: ''Ako hoćeš da nasmiješ Boga iznesi mu svoje planove''. Jednostavno, nakon incidenta i nazovimo je ekstradicije sa Pedagoške akademije htio sam studirati novinarstvo, jer mi je to bila druga želja, ali sticajem okolnosti, završio sam na Akademiji scenskih umjetnosti 1982. godine. Sjećam se da je na prijemnom ispitu bilo oko 250 kandidata. Primljeno nas je osam, od tih osam ja sam imao najbolji rezultat – prisjetio se Hadžihafizbegović jedne od životnih anegdota.
