Životni put dvadesetdevetogodišnjeg Asmira Begovića, golmana fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine nije bilo lak. Asmir je s roditeljima napustio ratom zahvaćenu Bosnu i Hercegovinu, jedan dio života proveo je u Kanadi, Njemačkoj, Belgiji i Engleskoj. Njegov otac, također je bio golman u Fudbalskom klubu ''Leotar'' u Trebinju, od koga je Asmir naslijedio talenat.
Reprezentacija, klub…
Miroslav Ćiro Blažević 2009. godine ga je pozvao u reprezentaciju BiH i ispunio njegovu veliku želju, da bude na golu svoje zemlje i nastupa za svoju državu. Pored toga Begović danas stoji na golu svjetski priznatog i poznatog tima Čelzija, a uz sve to pomaže da djeca žive svoj san. Asmir Begović je rijetko u Bosni i Hercegovini, a i kada je tu reprezentativne obaveze mu ne dozvoljavaju mnogo mogućnosti. No, ipak odvojio je vrijeme za čitaoce ''Expressa''.
Asmire, osnovao si Fondaciju ''ABF'' koja se bavi humanitarnim radom. Voliš djecu i pomažeš djeci?
– Drago mi je kada uspijevam obradovati djecu na bilo koji način. Volim vidjeti djecu kada igraju fudbal, kao što sam ga ja igrao kada sam bio mali dječak. U mojoj Fondaciji ''ABF'' ima zaista mnogo ljudi koji rade i koji osim mene pomažu i usrećuju djecu širom svijeta. Radimo odličan posao.
Šta su ciljevi Fondacije ''ABF''?
– Jedan od glavnih ciljeva je izgradnja igrališta. Upravo iz tog razloga, želim svakoj narednoj generaciji djece dati mogućnost da igraju fudbal i da su na sportskim terenima. Ljudi u BiH koju imaju mogućnost da naprave djeci bolju budućnost, imam osjećaj da to ne rade dovoljno i da ne sprovode određene aktivnosti kako treba. No, zajedno možemo sve i možemo bolje. Želim svoj djeci da pomognem da ostvare svoj san, da imaju bolju budućnost, da igraju sport i da se ostvare kao ličnosti, zdrave i kompletne na svim ostalim životnim poljima, uz sport naravno.
Jesi li ti u potpunosti ispunio svoj san?
– Ja živim svoj san svaki dan. Fudbal i zdrav način života su mi dali mnogo mogućnosti u životu. Još nisam na kraju karijere. Ono što je sigurno je nepobitna činjenica da imam još mnogo vremena da uradim neke stvari i ostvarim svoje ciljeve u životu. Vrlo dobro znam šta sport znači u mom životu i šta mi je sport sve dao.
Jesi li mogao sanjati da ćeš jednog dana biti na golu kluba kao što je Čelzi?
– Za to se živi, za to se radi. O tome svakodnevno mnogo razmišljam. Naravno da mi je trebalo mnogo rada, truda, sreće da mi se otvori taj put i ta mogućnost. Trebalo se mnogo kockica složiti. Velika mi je čast svakako biti član kluba kao što je Čelzi, i stajati na golu takvog kluba. S druge strane se nadam da će se još nekom talentu iz BiH pružiti mogućnost da bude u takvom klubu, u kakvom sam danas ja.
Koliko ti znači fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine?
– Znači mi zaista mnogo. Svako zna da se za reprezentaciju Bosne i Hercegovine igra srcem. I ja igram srcem, i svi ostali igrači igraju srcem za reprezentaciju svoje zemlje sigurno i nikako drugačije. Od kada sam stao na gol svoje reprezentacije, nije bilo ljepših trenutaka u mojoj karijeri. Zato se igra fudbal i to mi zaista jako puno znači.
No, nekada si želio igrati za Bayern?
– To je bilo kada sam bio mlađi. Živio sam jedan period svog života u Njemačkoj i pratio sam Olivera Kana. To mi je bila želja u tim trenucima i tada. Danas igram u jednom od najvećih klubova na svijetu i to je velika stvar. Svi kao djeca imamo svoje želje, a one se mijenjaju kako odrastamo.
Tvoje ime je upisano i u Ginisovu knjigu rekorda. Prije nekoliko godina, dao si gol kolegi između stativa na drugoj strani stadiona i svoj tim doveo u vodstvo. Kako danas gledaš na to?
– Da, da. To je jednim dijelom fin dan i fin trenutak u mojoj karijeri. Bio je to fin gol. To se ne dešava stalno i svaki dan. To se desi jednom u karijeri. I tada se desilo neočekivano. Velika mi je čast što je moje ime upisano u Ginisovu knjigu rekorda.
Koliko se treninzi u klubi kao što je Čelzi razlikuju od onih koji se sprovode u bh. uslovima?
– Kada poredimo reprezentaciju i Čelzi velika je razlika, a tek možete misliti kolika je onda razlika ako pravimo paralelu sa treninzima nekog kluba u BHT Premijer ligi. Kada imamo reprezentativne utakmice, zaista nemamo puno vremena pripremati se, ali treninzi su kvalitetni. Gleda se da se što prije skupe igrači, da se sastavi ekipa i da se odigra utakmica. U klubovima na svjetskom nivou se ima mnogo više vremena za treninge i određene stvari koje igrači trebaju prije utakmica raditi.
Slobodno vrijeme
Imaš li slobodnog vremena? Kako ga provodiš?
– Nemam zaista toliko vremena ni za odmor ni za porodicu koliko ljudi vjerovatno misle da imam. Imam zaista puno obaveza oko fudbala i oko svog kluba generalno, ali kad god sam slobodan, volim da sam kući, sa svojom suprugom i djecom.
Znam da si rođen u Trebinju. Imaš li vremena danas otići u rodni kraj, viđaš li rodbinu?
– Slabo. Skroz slabo. Vidim porodicu i rodbinu nekada kada sam ovdje u Bosni sa reprezentacijom, ali kratko i rijetko. Fudbalska sezona je zaista duga. Traje skoro jedanaest mjeseci. Tako da nisam često ni u Bosni ni u Trebinju iako to želim. Ali nadam se da će u nekom budućem periodu biti više vremena za to.
