Zora Dubljević je pjevačica koja zauzima značajno mjesto u tradicionalnoj bh. muzici. Popularnost i uspjeh 60-tih i 70-tih stekla je isključivo glasom i pjesmom. Ona zapravo nikada nije voljela medijsko eksponiranje. Pričati o sebi, svojoj privatnosti, marketinške „razarajuće“ reklame… ništa od toga. Zora je neposredna, tiha, nenametljivo prefinjena dama čiji stav je odnos prema javnosti nikada nije promijenio. A pjesme ispjevane njenim zvonkim, ali i toplo sugestivnim glasom su prihvatale narodne mase. A njoj bitna bila sadržajna pjesma koju bi ona melodijski uobličavala svojom interpretacijom. Emotivno i toplo!
Prioriteti
Zora Dubljević je rođena 1938. godine u Sarajevu gdje je slušajući ga i zavoljela sevdah. Dok je pohađala Drugu žensku gimnaziju učlanila se kao solista u KUD Miljenko Cvitković, sadašnji KUD Baščaršija. Po završetku srednje škole željela je upisati Farmaciju. Ali pošto u Šeheru nije bilo tog fakulteta opredijelila se za Pravo. Studirala 15 godina a nikada nije radila u struci. Nešto kasnije se učlanila u KUD Slobodan Princip Seljo u kojem se okupljala muzička elita tog doba. Dolazio je tu i Himzo, i Safet i Balta… mnogi pjevači i muzičari. A onda je Zora odlučila da se prijavi na audiciju Radio Sarajeva 1958. godine kada je i primljena. Stala je pred Šerbu, Jovicu Petkovića i Jozu Penavu. Oni su se naprosto oduševili njenom izvedbom pjesama „Ne ašikuj Mujo“ i „U čaršiju poslala me nana“. Pomenuti članovi komisije već su shvatili da su dobili novi biser među pjevačima tadašnje produkcije Radio Sarajeva.
Odmah su je poslali za snimanje arhivskih snimaka kojih je Zora nebrojeno snimila. Produkcija je odlučila da bi trebala što prije realizirati i ploče pa je tako 1962. godine snimila za Jugoton singlicu „Ne ašikuj Mujo“. Prvo zlato a onda su se redali snimci i singlice „Telal viče od jutra do mraka“, „Sjajna zvijezdo“, „Kara majka Aliju“, „Šećer Mujo“, „Moj Dragane sunce za oblakom“, „Mene majka jednu ima“, „U čaršiju“, „Momak Ibro zagledao Fatu“, „Oj Trebinje“ koju je ispjevala u duetu sa Zehrom Deović… A onda joj se desila prekrasna pjesma 1964. godine autora Joze Penave „Cvati ružo moja“. Zasigurno jedna od najljepših ženskih pjesama koja dotiče najtananije fine osjećaje kod slušaoca. Tako su rekli kritičari. Zora je patrijarhalno odgojena i povučena osoba koju nije baš zanimala estrada i njen halabuk, kao ni turbulentna dešavanja na njoj. Gledala je svoj život, arhaično zračila i ophodila se prema poslu. Običaji, tradicionalne nošnje Bosne i Hercegovine su bili prioritet njene karijere. Umnogome joj je pomogao njen brat, sjajni muzički znalac i estradni radnik Rade Dubljević.
Ona je čuvala i voljela tradiciju u pjesmi, baštinila muzičko blago svojim prekrasnim glasom. Naročito je voljela one numere koje su pale u zaborav. Ona bi ih tada vokalom izmilovala i oplemenila kao što je to činila i u komponovanim pjesmama koje do danas zvuče kao izvorne. Jedna od takvih je „Prva ljubav“, „Veni, veni moja ljubavi“, „Oj momčiću dilberčiću“… Često učestvovala na Ilidžanskom festivalu od 1964. godine pa nadalje a jednom i na Beogradskom Saboru. Bivala učesnik svih muzičkih manifestacija i svih masovnih nastupa. U vlastitu fonoteku zbrojila pozamašan broj singlica, LP ploča i CD kompilacija. Od 1990. godine Zora se sa svojom porodicom odselila u Makarsku odakle je porijeklom njen suprug. Sluša, kaže, muziku i klape i voli sve žanrove muzike ali sevdah je sevdah. Na svaku manifestaciju vezana za ovaj muzički resor biva pozvana koje se dešavaju diljem regiona.
Uspomene
Ono što je Zoru posebno oduševilo 2018. kada je saznala da je predložena za jedno mjesto u nematerijalnoj baštini UNESCO-a, koje mjesto je i dobila u „Art kući sevdaha“ na desetogodišnjicu postojanja. Bila je prezadovoljna i ushićena u prvom redu zbog druženja a onda je kazala da je sretna što će sevdah opstati. Voli, rekla je, pjesme široke kroz koje se provlači nit topline a onda kaže pjesmom „ja odavno ne zapjevah srcem veselim“ kako je naslovljena jedna njena numera jer kada se sve sleglo, dodala je, ostale su samo uspomene sa kojima živi i rado ih se sjeća, kao i svog Sarajeva. A sevdalinka je kao Sarajevo.
Zlatna ploča
Na jednom od Ilidžanskih festivala Zora je dobila pjesmu Joze Penave sa kojom se trebala takmičiti. No, ona je svojom upornošću i insistiranjem ispjevala pjesmu „Prva ljubav“ koju je njen brat Rade posvetio svojoj prvoj ljubavi. Osvojila je treće mjesto stručnog žirija, no Jugoton ju je za pomenutu pjesmu koja se našla na nosaču zvuka nagradio zlatnom pločom u sarajevskom Domu armije za sjajan prodajni tiraž i popularnost pomenute pjesme.
Sretna zbog mlađih generacija
Zora ne krije koliko je sretna zbog ljubavi mlađih generacija prema bh. tradicionalnoj muzičkoj baštini. No, u novije vrijeme kaže aranžmanska „pakovanja“ su umnogome drugačija, pa čak i melodije. Nada se da će se sve isfiltrirati a da će pjesme pjevati onaj koji umije a ne onaj koji hoće.
Učešće u predstavi
Zora Dubljević, umjetnička figura muzičkog svijeta sa ponosom se prisjeća nekadašnjeg učešća u predstavi Bosanski teferič scenariste Safeta Kafedžića. Nastupila je uz Nadu Mamulu, Zumru Mulalić, Nadeždu Smiljić, Zehru Deović, Zaima, Salema Trebu, Sazliju Hamića a sve njih pratili su ansambli Pobrića, Petkovića, Todorovića, Salkovića. I ne samo to. Prekrasna je uspomena pojaviti se uz poznata imena tadašnjeg glumišta Nadu Pani, Etelu Pardo, Rejhana Demirdžića, Fistika, Mileta Bogdanovića, Sonje Milić i Zdravka Kneževića. To su krasne uspomene a producirao ih je Branko Košanin.
Piše: Jasna Durić
