Voditeljica Hana Haždiavdagić Tabaković putem društvenih mreža još jednom je poslala jasnu poruku svima koji ne podnose tuđu sreću i uspjeh.
– Ako si uspješan u nečemu ili će te kopirati ili će ti zavidjeti ili će te mrziti" reče nekada davno veliki učenjak Dostojevski, a ja se zamislih još jednom nad tim njegovim riječima. Što je to u ljudima tužno, zlobno, začarano tamnim velom negativnog naboja da ne mogu, ne žele ili ne znaju prihvatiti tuđe korake sreće. Danas ne govorim o sebi, o bilo kojem mojem uspjehu, već govorim o ljudima koji su ulazili u moj život i grabili ka vrhu, bivali najbolji u onome što jesu…medicina, nogomet, muzika, tenis, modeling ili zanati poput frizera, šminkera i umjetnika za nokte. Sve te ljude poznavala sam dok su bili nitko, dok su ih drugi smatrali "istima", a onda je sudbina raširila svoja njedra i zagrlila ih toliko jako da ih vine do visina svemira, do regionalnih i planetarnih uspjeha…a ja posmatrala putovanje dok se moj osmijeh na licu svakim danom sve više isticao.
– Voljela sam te njihove radosti, voljela sam zajednička radovanja, voljela sam da ih zagrlim i čestitam im od srca…To sam voljela…Nisu svi iznutra namirisani i nacrtani rozim rumenilom, ima ih crnih i tužnih. Ti drugi, iz dana u dan iznenade me svojim otrovima koje kao na fabričkoj traci šalju u velikim količinama u svijet, a svijet konzumira bez razmišljanja, bez upozorenja. Prihvata otrove umjesto ljubavi, grli zločeste umjesto uspješne, uzdiže propale dok pod noge baca nove generacije, napaćene ratom, ubijanjem i djetinjstvom u podrumu…ali gle čuda to nije svijet to je Balkan. Opet se budim iz dugog zimskog sna, krmeljava i željna novih putovanja ali me taj balkanski mentalitet ugnjetava, sputava, šamara i vraća u jazbine ne bih li nastavila spavati. Spavati i zatvarati oči pred ovim divnim stvarima, pred onim velikim ljudima koji su sav svoj talenat i ono malo sreće spakovali u jedan svežanj i krenuli kroz život i uspjeli. Nije bilo mame, tate i bogatih političkih sistema, to su bili oni. To su bile njihove sretne zvijezde i hrabri koraci, to su bile njihove borbe i njihove pobjede…to su oni, moji prijatelji i poznanici. To su velikani moga srca i zato im pišem, zato se moj pljesak čuje mnogo dalje nego vaši zvižduci. Zato sam ja sretna, ispunjena, voljena i od Boga nagrađena…Zato sam tu gdje jesam, a gdje ste vi?“.
