Taj fenomen – kada želiš jedno, a dešava ti se drugo – dočaran je u pjesmi “Jutro je” koja je obilježila karijeru Nade Topčagić. Pjesma je objavljena na istoimenom albumu 1991. godine. Autori stihova pjesme su Rada Stefanović i Miša Marković, koji je osim stihova bio zadužen i za kompoziciju.
Zanimljiv umjetnički postupak od tri strofe sa tri stiha, od kojih se prvi i treći stih ponavljaju, donosi nesrtenu priču jedne djevojke. Ona se zaljubila, te planira provesti život s čovjekom kojeg voli, ali tu na scenu stupa sudbina, te demonstira onu Lenonovu definiciju da naši planovi i nemaju neku posebnu težinu.
Ljubav joj nije uzvraćena, te svi njeni planovi padaju u vodu. Nadala se da će provesti život s čovjekom u kojeg se zaljubila, ali od toga nema ništa. Zato usamljena provodi noći, maštajući da je on pored nje, ljubi jastuk umjesto njega, a svako jutro koje svane donosi bolno prizemljenje i povratak u surovu stvarnost u kojoj je sama i bez ljubavi. Uzvik – jutro je – u njenom slučaju nema radosnu konotaciju, te ne donosi onaj očekivani osjećaj radovanja i zadovoljstva, jer novi dan znači novo uživanje. Njoj je svako novo jutro podsjećanje na agoniju koju proživljava, zato i poručuje – bolje da se nisam ni probudila.
https://www.youtube.com/watch?v=Y9f0HuJBP_U
Život prečesto umije biti više nego surov. I dok želimo jedno, prisiljeni smo živjeti drugo. Stoga nikada ne smijemo odustati od borbe da ostvarimo život koji želimo, a ne koji smo prisiljeni živjeti. Ako u tome uspijemo, onda radosno možemo uzviknuti – jutro je!
