Haris Džinović je nedavno nastupao u rodnom gradu, a njegov koncert bio je poklon povodom pedesetog rođendana “Skenderije“. Pjevač će održati u Beogradu dva koncerta, a vlada veliko interesovanje. Pjevač govori o tome da li ikada skida šešir, zašto je zatvorio svoju kafanu u Parizu, te zašto ne voli upoređivanja i takmičenja među pjevačima.
Jeste li zadovoljni koncertom u „Skenderiji“?
-Bilo je jako dobro. Ja se za svaki koncert spremam posebno i svaki je drugačiji na svoj način. Pamtim kad se gradila „Skenderija“, a iz škole su nas vodili na radne akcije.
Pisalo se dosta o kafani u Parizu koju ste imali. Zašto ste je zatvorili?
-Ugostiteljstvo je robija, to je težak posao. S prijateljem sam kupio kafanu kako bismo imali gdje da pijemo na miru i da nas konobari u ponoć ne bi tjerali kući. Nama se uvijek ostajalo do četiri-pet sati ujutru. Naša kafana je služila toj svrsi, a ne osnovnim djelatnostima kojima bi trebalo – da se živi i radi od nje. Prihode nismo ni imali, jer smo voljeli da častimo prijatelje koji su tu dolazili.
Koju pjesmu ste voljeli da naručujete?
-Nijednu! Niti imam takvu pjesmu, niti sam je naručivao. Šta će biti za moju dušu, zavisilo je od atmosfere.
Hoćemo li vas ikad vidjeti bez šešira na glavi?
-Jeste li Eltona Džona videli nekad bez naočala? Nikad. Ili Garija Kupera bez šešira? Tako vam to ide, to je moj zaštitni znak. Sumnjam da ćete me u javnosti vidjeti bez šešira. Moram vam reći da sam često bez njega, naročito kada sam kod kuće.
Sin Kan i kćerka Đina su tinejdžeri. Kako ih vaspitavate u današnje vrijeme?
-Oni razmišljaju na svoj način, a Melina i ja se tome prilagođavamo. Naravno, djecu edukujemo i usmjeravamo kako ne bismo pravili greške koje su se meni dešavale u mladosti. Ali svejedno, oni će napraviti neku novu grešku i to je skroz normalno. Treba ih pustiti da žive.
Oni ne vole da se pojavljuju u javnosti kao vaša supruga i vi?
-Ne žive zaključani u kući, imaju svoj život. Bave se raznim sportovima, imaju svoje zanimacije. Kao i svi tinejdžeri, često izlaze sa društvom. Obožavaju skijanje. Sin je trenutno preokupiran košarkom. Oboje vole i tenis.
Koji događaj u karijeri najviše pamtite?
-Teško mi je da se prisjetim. Mnogo toga je bilo. U muziku sam utrčao skoro slučajno, više sam se bavio fudbalom i skijanjem nego pjevanjem. Volio sam, i dan danas volim, najrazličitiju vrstu muzike, dobre interpretatore i zanimljive kolege.
Zakazali ste koncert 25. i 26. decembra u Centru “Sava”. Koliko vam znače takvi događaji i druženje s publikom?
-Mnogo. Ti moji koncerti su već postali tradicija. Veoma su emotivni i pravo zadovoljstvo za mene. Publika je željna dobre pjesme. Ove današnje pjesme kratkog su daha. Hit je par dana i pada u zaborav. Veliko interesovanje publike je dokaz da prava pjesma ima svoje mjesto.
Važite za jednog od najboljih vokala u regionu. Mislite li da imate konkurenciju?
-Ne takmičim se ni sa kim. Ljudi koji dobro pjevaju imaju različite muzičke puteve, tako da se ne bih ukrštao sa njima. Ne volim da se upoređujem i da govorim ko je bolji, a ko lošiji. Uporediti jednog Pikea i Mesija, koji igraju različite pozicije, neprimjereno je i nezahvalno. I jedan i drugi igraju dobro.
Zdravko Čolić je zakazao šestu Arenu. Da li vi razmišljate o nekom koncertu u toj hali?
-Zdravku čestitam! Veliki je uspjeh napravio. Razmišljam i ja o tome. Ali tek kada bude nekog povoda, na primjer, nova pjesma ili album.
S kim od poznatih ličnosti ste najviše voljeli da se provodite po kafanama?
-Definitivno sa Šabanom Šaulićem. On mi je bio najbolje društvo u kafani. Pjevali bismo jedan drugome na uho, onako, za našu dušu. To druženje je bilo na obostrano zadovoljstvo. Malo sam zapostavio kafanu, a i zasitio sam se. U posljednje vrijeme više volim da sjedim sa društvom kod kuće. Godinama sam se provodio u kafani, pa nije ni čudno.
