Ljubomir Bandović samo je jedan iz plejade velikih glumca koji igra u debitantskom filmu „Igre ispod praga“ Ivana Marinovića. Crnogorski kandidat za Oskara, snimljen i od novca Filmskog centra Srbije, beogradsku premijeru imaće 12. decembra u Sava centru, nakon čega će biti na redovnom bioskopskom repertoaru.
Bandović otkriva zašto je dao otkaz u pozorištu, govori o politici, novoj saradnji s Dušanom Kovačevićem, kao i tome da pomišlja da napusti Srbiju.U filmu glavnog junaka i svog prijatelja iz djetinjstva nagovarate da proda svoju dedovinu u Boki za izgradnju hotela. Kako biste postupili u privatnom životu?
– Ne bih ga ubjeđivao, već bih mu držao stranu. Branio bih svoje i puškom.
U bioskope nam dolazi jedan netipičan domaći film, koji lako može da dobije i Oskara. Šta vas je privuklo da prihvatite ulogu?
– Privukle su me iskrene oči reditelja Ivana Marinovića, razgovor s njim i dva njegova scenarija koja sam pročitao. Veoma poštujem ljude koji su s tobom na ti, a imaju tek dvadeset i neku godinu. Nemam ništa drugo da vam kažem o njemu osim hvalospjeva. Cijela njegova porodica se brinula o nama tokom snimanja. On se najviše potpisao ispod ovog filma, jer nije imao ambiciju da se potpiše ni kao reditelj ni scenarista, već da ispriča priču.
U umjetničkom svijetu važite za glumca koji ne pravi kompromise i pažljivo bira uloge. Da li vam je mjerilo samo kvalitet ili je to i novac?
– Nije. Dijelim poslove na one za danas i sutra. Ne postoji tezga. Glumci u odnosu prema svom poslu prave od nekog projekta tezgu. Nije pokojni kolega Pera Kralj gori glumac što je igrao u seriji „Seljaci“, nego je ta serija bolja jer je on igrao u njoj. U životu tako postavljam stvari. Kad mi se dopadne scenario, i ne pitam koliko para ima i igram i za džabe. Poslije 20 godina života u Beogradu, i dalje sam podstanar. Što sam stariji, mnogo bitnije mi je s kim radim i ko je u ekipi.
U bogatoj karijeri imali ste tu nelagodnost da igrate ulogu koju je prije vas tumačio Bata Stojković.
– Nije to bila samo Batina uloga, već ju je u Novom Sadu igrao Pepi Laković. Sad je to moja uloga. I danas imam strahopoštovanje prema tim imenima i djelima Dušana Kovačevića. Međutim, u jednom momentu morate da se oslobodite toga da biste bilo šta napravili, jer presijom ne možete ništa da uradite.
Kad ste pomenuli Kovačevića, da kažemo da ćemo vas vidjeti u „Hipnozi jedne ljubavi“ u Zvezdari, u komadu koji je on i napisao i režirao, a postavljen je kao bajka.
– Kao melodrama i basna, jer komuniciramo sa životinjama. Veliki slikari cijelog života slikaju jednu sliku, a pisci pišu jedan lik i komad. On se više ne zove Sava Odžačar ili Ilija Čvorović, već Ranko Šumar. Tekst je samo po formi prozni, a u stvari je poezija. Treba samo izgovoriti te pametne replike.
U novoj drami ubeđujete decu da ostanu u Srbiji. Da li ste pomišljali da odete?
– Pomišljam sada da odem iz zemlje. Ranije, dok su bili radovi i dok smo bili ljudi, nisam pomišljao. Uvijek sam razmišljao da treba ostati ovde i raditi za svoju zemlju. Sad živimo u licimjernom društvu, jer kad uključite televizor, vidjet cete da je sve u redu i da smo mi budale koje se na nešto žale. Ne bježi mi se na Zapad, u savremeni svijet, već u neke tajge, da živim sa irvasima.
Odlučili ste date otkaz u pozorištu. Kako ste odlučili da ostanete bez sigurne plate?
– Nisam siguran da je pozicija zaposlenog glumca pametna pozicija za umjetnika. Dobili smo pojam slobodan umjetnik, što je pleonazam. Umjetnik je oduvijek slobodan. Vremenom vidim da, radeći u pozorištu, postajem kao dio nekog sportskog tima i da se takmičim s Narodnim pozorištem. Pozorišta treba da se međusobno pomažu. Došao sam u karijeri do tačke kada moram sam sebi da organizujem posao, a kad ste zaposleni, kuća u kojoj radite mora da ima prioritet. Uradio sam zbog sebe. Nikako da bih iznio stav u javnost.
Nije vaša odluka baš tako shvaćena.
– Bilo je mnogo reakcija mladih da je to revolucionarno. Nije to moja borba za slobodu, to sam uradio zbog sebe.
(Kurir/Express0
