Gdje ti je Emir, taj stari nemir, i njega čeka čeka zelena rijeka – kaže, između ostalog, Dino Merlin u legendarnoj kompoziciji pod nazivom ''Mostarska''. Možda ste se nekada i zapitali o kome je riječ. Pjevao je o Emiru Baliću, 81-godišnjem skakaču sa Starog mosta, mostarskoj legendi, kaskaderu, bokseru, članu Olimpijskog komiteta.
Prvi put je Balić sa Starog mosta skočio kada je imao šesnaest godina, a posljednji, 1996. godine u 61. godini života. Zanimljivu životnu priču otkriva nam Balić sa kojim smo razgovarali o Mostaru, skokovima, Neretvi i životu u najljepšem gadu na jugu, kako ga mnogi nazivaju. Za koga je Emir Balić skakao, koliko puta je osvojio prvo mjesto, te zašto nije mogao zamijeniti Lepu Brenu… govori sasvim iskreno.
Hladna Neretva, skok, Vi kao dječak. Kada ste skočili prvi put? Kako su reagovali roditelji?
– Kada sam prvi put skočio sa Starog mosta imao sam šesnaest godina. Tada nisam imao oca, umro je ranije, kada sam imao 12 godina. Majka me nikada nije gledala uživo kako skačem, niti je to smjela, iako smo stanovali blizu mosta. Majka me gledala kasnije na televiziji. Skočio sam tada na noge.
No, niste tada skočili na glavu?
– Nekada je na plaži ispod Starog mosta bilo i do tri hiljade kupača. Kada sam odlučio da skočim, dosta ih je bilo i tada. Zviždali su, vikali da skočim. Tada se odlučujem za skok na noge. Udario sam se i kući sam to prebolovao.
Kada je uslijedio skok poznat kao ''mostarska lasta''?
– Moj učitelj rahmetli Adem Đukić, budući da sam u mladim danima bio fino građen mi je rekao da sam stvoren za ''mostarsku lastu''. Prvi put u tom stilu nisam skočio sa mosta nego sa pomoćne skakaonice koja se nalazi pored. Na tom mjestu sam dnevno znao skočiti po četdeset-pedeset puta. Kasnije kako su godine prolazile skočio sam i sa Starog mosta i ušao u ''društvo odvažnih'' kako mi Mostarci kažemo.
Kakav je bio Vaš život tada?
– Raspuste sam provodio na Neretvi, samo sam kući išao da ručam. Tu su tada bila razna takmičenja. Igrao se mali fudbal, razna takmičenja, bacanje kamena s ramena. Poznati fudbaleri su tada bili tu, poznati Veležovi igrači, Mujić, Bajević, Marić, Radiljević i drugi. Mladost smo svi zajedno provodili ovdje. Nismo išli na more.
I koliko skokova sa Starog mosta je u Vašem životu bilo?
– Skočio sam sa Starog mosta više od hiljadu puta, dvadeset puta sam učestvovao u zvaničnim takmičenjima u skokovima, a trinaest puta sam odnio prvo mjesto, četiri puta drugo, tri puta treće i tako dalje. Skakao sam i za razne turističke agencije.
Posljednji put ste skočili u 65 godini života. Je li to tačno?
– Posljednji put sam skočio 1996. godine. To je bio skok za tadašnjeg rahmetli Aliju Izetbegovića. S njim u društvu je bio i turski političar Suleyman Demirel. No, tada nije bilo Starog mosta. Bila je skela odnosno platforma. Tada sam imao 65 godina.
Sa novog mosta nikada niste skočili?
– Nakon toga više nikada nisam skočio, iako sam možda i mogao. Sa obnovljenog mosta nikada nisam skočio, radi poštovanja Starog. Bilo je tu dosta skakača koje u skokovima gledamo ovih godina, ali oni nikada prije rata nisu skočili sa Starog mosta.
Kakav je osjećaj dodira sa vodom, nakon skoka sa oko 30 metara visine koji traje blizu četiri sekunde?
– Zamislite vanjsku temperaturu od 40 stepeni Celzijusa, a u Neretvi je tada otprilike 12 stepeni. Kakva je to razlika? Mnogi skakači se prije skoka okupaju hladnom vodom, da ne bi osjetili baš toliku promjenu temperature. Nekada sam imao osjećaj i da bih mogao skočiti sa duplo veće visine, ali dodir s vodom, udar je to ipak. Ja sam vodu ''probijao'' rukama i ramenima, tako da nikada nisam udario prsima.
Vaš lik je i na poštanskoj markici. Koliko Vam to znači?
– To mi je najveće priznanje. Jedno od najdražih. Zamislite kakav je osjećaj kad pošta jedne države izda poštansku marku sa vašim likom. Ta marka je izašla na pedesetu godišnjicu mojih skokova a promocija je bila i u Danskoj.
Radili ste i kao kaskader u nekoliko filmova?
– Bio sam na snimanju Bitke na Neretvi. Bata Kameni, poznati beogradski režiser me najčešće angažovao kao kaskadera u domaćim filmovima. Skakao sam za Francuza Žan Klod Briorija, Hardija Krigera, Žana Morea, ali i za neke glumce, koji i nisu željeli dublere, prilikom snimanja opasnih scena.
Ko nije tražio dublera?
– Žan More, je bio jedan od onih koji nisu tražili dublere, ali jednom sam skakao za njega i bio sam iznenađen. Rekao sam da sam čuo za njega da ne traži dublere, pa je to ispalo pomalo sarkastično. Naljutio se tada i malo je nedostajalo da ne skačem, ali smo se kasnije pomirili i skakao sam za njega.
Hoćemo li nakon 29 godina otkriti tajnu, ko je zamijenio Lepu Brenu prilikom skoka sa Starog mosta na snimanju filma ''Hajde da se volimo''? Jeste li to bili Vi?
– Nisam to bio ja. Zbog neodgovarajuće konstitucije tada, ja joj nisam mogao dublirati. Lepu Brenu je tada odglumio Jadranko Fink, poznati mostarski skakač, koji nažalost nije preživio nesretni rat. On je bio odgovarajuće konstitucije. Bio je mršav, vitak, visok. Kada je stavio periku, ličio je na Lepu Brenu. Sjećam se da smo se dugo smijali tada.
Povezuju li mostovi ljude?
– Tačno je da mostovi povezuju ljude. Mi smo Stari most smatrali živim bićem. Pokojni Jadranko Fink, koga sam već spomenuo je prije rata svaki dan, ali baš svaki dan, za vrijeme ljetne turističke sezone plakao Stari most, milovao ga čistio. Mogao si Mostarcu reći prije i ružnu riječ, ali protiv mosta nikada. Zamislite, za vrijeme rata su poginula 23 skakača svih nacionalnosti, ali kada je srušen Stari most, tek tada je proglašen Dan žalosti u Mostaru.
Za koga ste sve od poznatih državnika bivše SFRJ skakali?
– Skakao sam za Josipa Broza Tita, Indiru Gandi, Džemala Bijedića, Nehrua… Bile su tu velike političke delagacije. To nisu bili organizirani skokovi. To je bilo specijalna prilika za njih tada.
U kome Emir Balić vidi svog nasljednika?
– Vidim ja svog nasljednika, i to čak i boljega. To je naravno Lorens Listo. Naš Lora.
