Nedavno je u tuzlanskom Domu penzionera preminula prva i možda posljednja partizanka iz ratnog štaba Josipa Broza Tita. Riječ je devedesetdvogodišnjoj Milki Jakšić, koju je prije smrti posjetila i naša ekipa, ne sluteći da će baka Milka napustiti ovaj svijet.
Bitka na Neretvi
Milka Jakšić, prva partizanka u štabu Josipa Broza Tita dobitnica je najvećeg ratnog priznanja iz Narodno oslobodilačke borbe od 1941. do 1945. godine "Partizanske spomenice". Zanimljiv je put kojeg je Milka Jakšić zajedno sa Vrhovnim štabom Narodno oslobodilačke borbe prošla na putu do oslobođenja Jugoslavije od fašističke Njemačke i domaćih okupatora.
– Ja sam vam prva Krajiškinja ispod Podgrmeča koja je otišla u partizane i prva spomeničarka. Bila sam i prva partizanka u Titovom štabu. Sjećanja su pomalo izblijedila, godine su tu, ali ima nekih momenata koji će mi ostati u sjećanju – ovako je započela svoju priču 92-godišnja Milka Jakšić, koja je kao sedamnaestogodišnjakinja pristupila Narodno oslobodilačkoj borbi od 1941. do 1945. godine.
Rođena je davne 1924. godine u Krupi na Uni, a u partizane ju je na konju od Krupe do Drvara odveo učitelj kod kojeg je pohađala prvi razred škole, a kasnije i jedan od najvećih jugoslovenskih knjiženika Branko Ćopić.
– I Branko Ćopić njemu kaže: Druže Maršale doveo sam ti jednu Krajiškinju prvu iz Podgrmeča kod Krupe. I on meni priđe i poljubi me u lice, a ja njega u ruku. On je uvijek poštovao nas žene. Kakvi, nije to u njega bilo, onda on izađe na konju i kaže, lopovije ne smije biti. Mora biti poštovanja drugarica k'o da su sestre. Koja se uda za partizana kada se oslobodimo, ja ću joj biti kum – prisjetila se baka Milka.
Milka Jakšić je u ratu bila bolničarka, ranjavana je više puta, a za svoj doprinos Narodno oslobodilačkoj borbi dobila je sedam odlikovanja, a najveće kojim je odlikovana bilo je priznanje „Nosilac partizanske spomenice". Preživjela je mnoge ratne pohode preko Igmana, Neretve do Drvara, i više je bila gladna no sita, no uprkos svemu sačuvala je svoj život uz partizane i Tita.
– Jeo se srijemoš, i ostali šumski plodovi. Rat. Hrane nije bilo. Ja sam žira pojela više nego što sam teška. Gorak je hrastov, ali bukov je sladak (osmijeh). Bilo je i dana kada se baš gladovalo, dugo smo pješačili po šumama – priča nam ova starica kojoj osmijeh nije silazio s lica.
Posljednji put Josipa Broza Tita je vidjela tokom bitke na Neretvi, a ponovno ga je srela 36 godina kasnije u jednoj od beogradskih bolnica, kada je on već bio veliki državnik Jugoslavije.
– Idem ja kod Maršala, ponijela sam ja svoje dokumenta. Odmah me vode, do njega. Nikakvih problema na ulazu nije bilo. Dođem i pozdravim se. Onda mi je Tito rekao: Milka jesi li to ti, jesi li ti to meni živa? Opet me je poljubio, onako drugarski. Posle je i Jovanka dolazila u posjetu, nekoliko puta, ali on je bio divan – sjeća se ova partizanka.
Godine 1980. kada je doživotni predsjednik SFRJ Josip Broz Tito preminuo, među brojnim građanima tadašnje države i Milka je bila u povorci na posljednjem ispraćaju.
Pogibija porodice
Ova vremešna Krajiškinja, bila je vedrog je duha i dobrog raspoloženja, a posljednje godine života provela je u Tuzli, u Domu penzionera.
– Najveća uspomena mi je patnja. To mi je jedino ostalo u sjećanju. Poginula mi je cijela porodica, šest, sedam braće. I oca su mi ubili. Našli su i očevu glavu tada, odsječenu. To je teško, to mi je najteže bilo. To ne mogu izbrisati iz glave nikako – završila je svoju partizansku priču 92-godišnja Milka Jakšić, koja je napustila ovaj svijet.
