Priznati harmonikaš Mirko Kodić se sprema da napiše knjigu kako je od dječaka ekstremno dugih prstiju iz sela Jasenovo, kod Svilajnca, stigao do muzičke legende čijem sviranju su se divili pjevači, glumci i političari iz čitave ondašnje Jugoslavije, ali i žestoki momci sa beogradskog asfalta, kao i svi drugi koji vole harmoniku.
Mirko je otkrio šta će, između ostalog, napisati o Čoli, Ceci, Šabanu i Lepi Lukić, ali i o ljubavnim aferama sa pjevačicama i glumicama, kao i o stotinama hiljada maraka ili čak miliona, koje je zaradio i potrošio.
“Moj odnos prema novcu je uvijek bio isti. Nije mi nikad bilo na prvom mjestu da zaradim, ali bilo je lijepo kad ga ima. Nisam težio da imam milione, ali od, recimo, 35. godine sam počeo mnogo da zarađujem, ali mnogo se i trošilo. Porodicu sam izdržavao i djecu podizao. Potrošio sam stotine hiljada maraka, možda i milione, ali ranije se više moglo jer smo i više bakšiša dobijali”, iskren je harmonikaš.
Trošili ste novac i na žene, koje ste mnogo voljeli, a pjevačice su vam slaba tačka. Možda su se pokazale kao najbolje ljubavnice?
“Zlata Petrović je van konkurencije jer je najbolja u svemu. Dobre su ljubavnice i glumice i pjevačice, ali pravi muškarci ne imenuju. Imamo prelijepe žene i teško im je odoljeti, a posebno u kafani, kad se svi opustimo. Vjerovatno da sam toliko žena imao zato što sam morao da nadoknadim jer kad sam bio momčić, nisam imao vremena za djevojke od harmonike. Zlata i ja smo ostali odlični prijatelji i ona je jedna velika lafica i drugarčina kakvih danas nema na estradi.
Koga još sa estrade cijenite kao Šabana, koji vas je otkrio?
– Nikoga ne poznajem kao Šabana i ne volim toliko jer mi je dao posao i šansu. Šaban je najzaslužniji što je mršavi momčić koji je svirao na šabačkom vašaru, gdje me je on i čuo, postao dio estrade. U vrijeme njegove najveće popularnosti pozvao me je da s njim idem mjesec dana na turneju. Od toga dana smo bili nerazdvojni i više smo vremena proveli zajedno nego sa porodicama. Od ostalih pjevača, Čola je najveća zvijezda. Na tom nivou bio je i Oliver Dragojević. Najveću euforiju u publici sam vidio kad izađu Ceca, Lepa Lukić, Šemsa Suljaković, Ðani, Ćana i Mitar Mirić. To je za poštovanje. Sve moje kumove, a to je skoro 20 parova, s kojim sam se okumio, mnogo volim. Kemiša izuzetno cijenim i volim i znam da bi u pola dana i pola noći za mene bili Zorica i on, kao i Keba, Zlata Petrović i Taške i Viki Miljković.
Rekli ste da mnoge pjevačice kopiraju Cecu, a postoji li neka koja ima potencijal da bude nova velika zvijezda?
– Na primjer, Prijovićka ima izuzetan dar, ali mora da se izmakne i odlijepi od ideje da bude Cecina kopija. Imamo more pjevačica koje imaju potencijal, ali ne znaju šta će same nego kopiraju one koje su postale velike zvijezde. To nije put kojim bi trebalo da idu. Strašno pjeva i Tanja Savić, a ima ih još, mada, shodno prilikama ne vidim da će postati neke velike buduće zvijezde. One se rano spetljaju sa menadžerima, ne druže se sa kolegama i publikom na nastupima i turnejama, muževi im vode karijere i potpišu za produkcije i tu se izgube u masi.
Šta je sa mladim pjevačima, ima li tu neki novi Šaban, Oliver ili neko treći?
– Ima dosta vrhunskih pjevača, kao što su Darko Lazić, Darko Filipović i još njih koji imaju lijepe glasove i umiju publiku da zabave. Međutim, kod mlađih generacija je problem što 5.000 eura, koje zarade za nastup, uglavnom potroše odmah na poroke i kocku. Pretjeruju i vole da lete, ja to tako kažem. A to znači da posežu za supstancama koje im daju osjećaj da lete, gube vezu sa realnošću, a to nije dobro, nimalo. I mi smo u naše vrijeme pili, ali smo umjeli da pijemo i da pronađemo mjeru da ne ugrožavamo sebe i druge.
Imali ste i druge poroke ako ćemo iskreno…
– Četiri i po godine ne pijem, sa ženama već dugo ne petljam jer ne smijem od Silvije, a uvijek volim da vidim lijepu ženu. Kockao sam se rekreativno u večeru, tako da to nije porok.
Nije uvijek samo večera bila ulog, zar ne?! Pričalo se da ste bakšiš sa Cecine i Arkanove svadbe potrošili na kocku?
– Za pjesmu “Zajdi, zajdi” Arkan, kao mladoženja, dao mi je 200.000 šilinga, što je tada bilo oko 15.000 eura, a ja sam poslije svadbe otišao sa drugom u njegov kazino i kockao dok sve nisam potrošio. Naišao je Arkan i pitao me: “Mirko, gdje si? Šta radiš ovdje”, a ja sam mu rekao da sam došao da mu vratim pare. Kad lako dođu, lako i odu.
Jeste li nekad pobijedili Lepu Lukić na ruletu?
– Lepa je kraljica i ovako i za kockarskim stolom. Nema djece, tako da može da radi šta joj volja, pa neka i kocka ako je to čini sretnom. Ulazi u rijalitije vjerovatno da joj ne bude dosadno. Samački život ubija i ja je razumijem.
Ispratili ste Šabana svirajući na njegovom grobu. Koliko je to bio težak zadatak za vas?
– Ne mogu i dalje da prihvatim da ga nema. Nosim upaljač koji mi je poklonio i stalno mislim pojaviće se odnekud i reći mi da zasviram, možda me i probudi i iz sna, kao što je radio kad bih zaspao za stolom u kafani, iz koje smo znali da ne izađemo po dva ili tri dana. Nepodnošljivo mi je da čitam tekstove koji se odnose na Šabana, kad pišu o tamo nekoj Cuci, a ko zna koliko smo Cuca mi muzičari i pjevači imali u životu. Dušu i dar, međutim, kao Šaban niko nije imao. Što se tiče Šabanovog ispraćaja, Goca me je zvala i prihvatio sam da budem šef orkestra. Tog dana sam se osjećao posebno dok sam svirao pjesmu “Ne plači, dušo”, a moje srce zna kako mi je bilo. Najteže je ipak bilo dok sam šest noći sa Gocom čekao budan da se dopremi Šabanovo tijelo.
Šta o Šabanu običan svijet ne zna?
– Da je bio isti i kad se upale kamere i kad ih nema. Šaban je bio skroz jednostavan čovjek, koji nije izvoljevao ni kad je stekao milione. Jeli smo alpsku salamu i hljeb pored puta kad bismo se vraćali sa nekog nastupa i bilo nam je to slađe od kavijara i pečenja jer nikad nismo zaboravili odakle smo i iz kakvog siromaštva smo potekli, istog kao i druge pjevačke zvijezde.
Express/S.telegraf