Posao Ahmeta Muminovića njegovi su dječački snovi. Crtanjem stripova želio je da se bavi od malih nogu, a i u svojoj 71. godini se može pohvaliti kako njegova ljubav prema ovoj umjenosti gori istim žarom.
„Valter brani Sarajevo“ u novom ruhu
Rođen je 1945. godine u Gornjem Vakufu. Prvu samostalnu izložbu imao je već kao srednjoškolac, drugu kao student, a prvi strip „Emir i Nikolino“ objavio je 1968. godine na dan kada je dobio sina. Bilo je to u tada popularnim „malim novinama“. Ahmet odmara dok crta. Sa svojom suprugom Zekirom korača pedesetu godinu zajedničkog života, ali i pedesetu godinu zajedničkog rada. Ona je njegov vjerni drug koji sjedi pored njega i daje boju njegovim crtežima.
„Valter brani Sarajevo“
Zekiru je ova umjetnost zanimala i prije nego što je upoznala Ahmeta. Doselio je u njen komšiluk, upoznali su se sticajem okolnosti. Zaljubili su se, zavoljeli, stvorili porodicu i danas su nerazdvojni.
Strip zbog kojeg ga je Tajči tražila po Sarajevu
Autor je jedne od najpopularnijih ilustriranih novinskh rubrika u bivšoj Jugoslaviji – „Zanimljivosti“ koja je ukratko, crtežom i tekstom, obrađivala interesantne, ali slabo poznate teme o ljudima, gradovima, prirodi, kulturi i nauci Jugoslavije. Ta rubrika objavljivana je u više od 20 dnevnih i sedmičnih listova, a neki od njih su: „Oslobođenje“, „Borba“, „Politika“, „Večernje novine“, „Pobjeda“, „Svijet“, „Popaj“, „Modra lasta“, „Vesela sveska“, „Male novine“, „Avaz“… Milionski tiraži su zaslužni za njegov nadimak – bh. Ripley.
Strip zbog kojeg je Ahmet bio proganjan
Njegovo najznačajnije djelo je „Valter brani Sarajevo“, koje osim činjenice da je urađeno po stvarnom liku Vladimira Perića Valtera, obilježava i činjenica da je ovo i najtiražnije strip djelo bivše Jugoslavije, u Kini objavljeno u višemilionskim tiražima.
– Za „Male novine“ radio sam strip „Valter brani Sarajevo“, a kasnije i sa novosadskim „Dnevnikom“. Kada su ponudili da objave „Valtera“, taj strip se pojavio na Beogradskom sajmu knjige. Kinezi su došli, vidjeli strip i kupili ga, a sve ostalo je historija. Supruga i ja nismo ni znali da je u Kini tolika pomama za njim, sve smo saznali preko radija. Ostali smo šokirani – priča nam Ahmet.
Oduvijek je želio da crta za djecu. Na taj način pružao im je obrazovanje do kojeg nisu mogli doći baš tako lako. Za vrijeme njegovog aranžmana u „Politici“ radio je dječije priloge, a rubrika je nosila naziv „U vrhu popularnosti“.
– Pisao sam biografije o pjevačima i grupama, pa su tako počele priče da koga Mumin uzme, on ode u zvijezde, on postaje popularan. Tako je jednom prilikom došlo do anegdote sa Tajči. Naime, u vrijeme kada je ona trebala da predstavlja Jugoslaviju na Eurosongu, pozvali su je u Sarajevo na jedno snimanje, a ona je prvo tražila da se vidi sa mnom. U vrhuncu njene karijere ja sam joj posvetio tablu stripa, a kada me je pronašla izljubila me je kao najrođenijeg i ispričala mi kako joj je kao djevojčici porodični prijatelj kazao kako je toliko slatka da će jednog dana postati strip junakinja – sjeća se on i počinje priču o Turskoj. Tamo je živio četiri godine i sa radošću se sjeća tih vremena.
„Noćne more mimara Sinana“
„Krv i suze Sarajeva“
– U Istanbulu je 1994. godine održana moja izložba koju je otvorio sadašnji predsjednik Erdogan. Sve slike su rasprodate, a on je kupio „Krv i suze Sarajeva“ za dvostruku cijenu od postavljene. Sva skupljena sredstva sam poslao u svoju Bosnu i poklonio ih Zavodu za zdravstvo – govori Ahmet, a njegova žena dodaje kako je za tu izložbu crtao i dan i noć te da je imao mnogobrojne žuljeve na rukama, ali nije odustajao dok posao nije završen.
U moru stripova more je i priča koje se vežu uz njih. Tako naš sagovornik počinje zanimljivu priču o Bjelašnici.
– Objavljivajući zanimljivosti jednom prilikom sam objavio i priču kako je na Bjelašnici temperatura ispod nule moguća šest mjeseci u godini. Izašlo to. Zove mene meteorolog Vuko Zečević: „Pa kako možeš tako, ta nije to Sibir?! Ja sam pravio monografiju o Bjelašnici. To nije istina!“ Kažem ja njemu: „Pa hajde izbroj“. Poče on brojati mjesece, januar, februar, mart… sedam mjeseci! Čak više! Malo ljudi ne traži dubinske zanimljivosti, svi čaprkaju po površini. Ja kopam. Moja rubrika traži nevjerovatnosti.
Informacije pronalazi svud oko sebe. Dok je radio za „Male novine“ koje su se prodavale u cijeloj Jugoslaviji, ljdui sa svih krajeva svijeta su im slali svoje časopise u zamjenu za jedan primjerak „Malih novina“.
Jedan je od pokretača „Preporoda“, a za početke ovih novina također se veže zanimljiva priča.
– Kada sam došao iz Gornjeg Vakufa i vidio orijentalne građevine u Sarajevu, bio sam toliko impresioniran da sam odlučio napraviti izložbu slika u saradnji sa Zavodom za zaštitu spomenika. Izložba se održavala u desetak domova kulture, ali u jednom domu u Kovačima sve je započelo. Direktor tog kulturnog doma je hodao po kafanama i govorio: „Nema piva dok se ne ode na izložbu!“ (smijeh) Posjećenost je bila velka, a organizatori mi rekoše kako neću prodati nijednu sliku jer niko ne smije kupiti sliku sa džamijom ili medresom, ali oni će mi dati honorar ukoliko ja održim predavanje o spomenicima. I tako ja održim predavanje, kad ustaje neko iz publike i nadoveže se na moju priču. Bio je to Husein Đozo. On me zamoli da mu pomognem u osnivanju novina. Odem u ministarstvo i oni mi kažu da je za pokretanje novine, između ostalog, potrebna i potvrda o nekažnjavanju. Kažem to Đozi, kad će ti on meni: „Ne mogu ja to dobiti, ja sam kažnjavan.“ Ostanem u čudu kad dodade i to da je kazna bila smrtna.
„Preporod“
– Pa kako si se spasio – upitah ja njega i on mi ispriča kako je studirao u Egiptu na Al-Azhar Univerzitetu, a kada se vratio u Bosnu uhapsili su ga i osudili da pripada Mladim muslimanima te poslali na Goli otok. Ubrzo dođoše Tito i Naser u Sarajevo, i tu Naser kaže kako je imao jednog druga iz Sarajeva koji je studirao sa njim, zvao se Husein Đozo. Kad je Tito saznao da je Đozo na Golom otoku, odmah je poslao ljude po njega.
Sa tom pričom se vratim u ministarstvo, dobijem sve potrebne papire i opremim prvi broj „Preporoda“ – ispriča nam Muminović u dahu i dodaje kako u svojim stripovima političare nikada nije spominjao. „Preporod“ je pokrenut 1970. godine, ali nakon godinu prešao je u „Male novine“. Dobio je ponudu koja se ne odbija. Na vrata mu je došao Aleksa Nikić i otvoreno ga molio da radi za njih. Želio je imati jednog Ahmeta Muminovića koji će obrazovati djecu.
Ono za šta je Ahmet zaslužan jesu i Kur`anske pripovijesti u slikovnici. Prvi put su izložene na Frankfurtskom sajmu i doživjele veliki odjek.
Zbog svojih stripova često je imao problema i sa policijom, ali uvijek je uspijevao da im objasni kako on nije buntovnik nego umjetnik. Takvih slučajeva danas više nema.
– Sve je to ostalo iza mene. Bilo je mnogo zanimljivih događaja. Ono što mi je ostalo urezano duboko u sjećanju jeste dan kada su „Male novine“ spaljene. Naime, u jednom stripu umjesto Tito napisano je Toto. Toto je inače bio humorista poput Čarlija Čaplina. Kada su to vidjeli, zove policija i pita kako je došlo do toga. Nakon što je objašnjeno da je štamparska greška, tri šlepera, odnosno 430.000 „Malih novina“ odvezeno je na smetljište i spaljeno – objašnjava Muminović i pojašnjava kako se tada pazilo na svaki detalj i nije sve moglo tek tako da prođe.
Iako u poznim godinama, svoj mir pronalazi u likovnom priboru. Posljednjih petnaest godina radi za Express magazin i svakog četvrtka čitaoce iznenadi nekom zanimljivšću. Govori nam kako je čuo od unuka da je učiteljica rekla djeci da kupuju Express jer će tamo naći stripove koji će im najbliže objasniti šta je zo „zanimljivost“.
Nedavno je ponovo izdao najtiražniji bosanskohercegovački strip „Valter brani Sarajevo“ pa sa poklonom u ruci i punim srcem napuštamo njegovu oazu mira, sretni što postoje ljudi koji cijeli život žive svoje snove.
Makedonci
Jednom prilikom Ahmet je objavio strip koji ga je zamalo odveo na robiju. Naime, u pitanju je priča koja kaže da u Australiji živi, po popisu iz 1980. godine, blizu 300.000 Jugoslovena, aa od toga svaki treći je Makedonac. Kako su na crtežu prikazana dva zagrljena čovjeka i kengur, Makedonci su se uvrijedili.
– Predsjednik Centralnog komiteta Makedonije je pobjesnio! „Svaki treći, znači on nas smatra kengurima!“ Poslao je policiju po mene i želio je da me pošalje na robiju, ali glavni urednik i direktor „Politike“ me je spasio i objasnio da je u pitanju samo crtež. Bilo je to sredinom osamdesetih.
Otpisani
U bivšoj Jugoslaviji „Otpisani“ su bili popularna i gledana serija. Dok je snimana, nekom je u Novom Sadu je palo na pame da naprave strip po scenariju Dragana Markovića i da likovi budu crtani po glumcima. To niko nije mogao stići, ali supruga Kira i on su za godinu nacrtali 500 strana. Glavni urednik i direktor kazali su kako su baš njih dvoje zaslužni što su neki ljudi živjeli nekoliko godina jer je taj strip bio „zlatna koka“ koja je donijela ogroman i nezapamćen tiraž.
