Ekscteričan i intrigantan, to je Božo Vrećo koji se ponovno vraća na pozornicu zagrebačke Koncertne dvorane Vatro¬slava Lisinskog. Ljubitelji sevdaha 22. oktobra uživat će u dvosatnom koncertu na kojem neće nedostajati ljubavi i slobode koje donosi ovaj umjetnik. Da je to njegova glavna misija, ne krije magistar arheologije koji u pjesmama ispunjenima tugom donosi radost i nadu.
-Kao mali sam bio ekscentrik. Iako, št danas znači ekscentrik? U moru uniformiranih ljudi ekscentrično je sve što je imalo drukčije. Rekao bih da sam bio jedinstven. Uvijek sam bio drukčiji po odabiru muzike koju sam slušao jer nikada nije bila komercijalna, nego eksperimentalna ili tradicionalna, cijelog svijeta, naročito Balkana jer je to moja majka slušala na radiju. Opčinjen sam tommuzikom i uvijek je u meni kružila kao roj leptira. Kao i osjećaj ljubavi, u meni je izazvala popriličnu sjetu, ali i radost jer me asocirala na dom, majčin zagrljaj, miris boja kojima je slikala, na njezino šivenje, zvuk njene mašine… Bio sam u horovima, uvijek kao solista zbog specifičnoga glasa, ali stu¬dirao sam arheologiju, magistrirao je u Beo¬gradu i tek tada sam studiozno pristupio sevdahu. Prikupljao sam materijal kako bih imao svoju datoteku, arhivske snimke doajena sevdalinke od kojih sam učio. Od svakoga sam uzimao nešto, ali nikoga nisam kopirao. Napo¬sljetku sam izgradio svoj stil i izraz. Tek kada sam završio fakultet shvatio sam da je sevdah moja prava iskopina i da tome trebam posvetiti cijeli život. Da više nema traženja-kaže Božo.
