Dea Đurđević prvi put je ispričala detalje stravične nesreće u kojoj je zadobila takve povrede da je imala više od 20 operacija u kojoj su se ljekari borili za njen život. Užasne detalje otkrila je na seminaru Agencije za bezbjednost saobraćaja, a u svom govoru osvrnula se i na to kako se nakon same nesreće veliki broj okupio, ali joj je pomogla samo jedna djevojka.
-Nisam se pomjerala jer su to osnovna pravila prve pomoći koje znam. Trudila sam se da ostanem budna jer sam se uplašila smrti, mislim da se svako od nas plaši da umre i ne daj Bože da budete u takvoj situaciji. Znala sam da ako imam unutrašnja krvarenja da možda neću preživjeti, držala sam oči otvorene kako bih vidjela mamu i Mlađu, jer sam željela da ih vidim posljednji put.Oko mene je bilo mnogo ljudi, uglavnom su izašli iz autobusa ili su se tu našli i nijemo su me posmatrali. Niko nije prišao da mi pomogne, svi su gledali, vjerovatno su i oni bili začuđeni onim što vide. Sve vrijeme su brojčano rasli i posmatrali me. Bila je tu jedna kolegica koja mi je govorila da će sve biti u redu. U jednom trenutku jedna devojka je prišla da mi pomogne, saznala sam da je medicisnki radnik i da se zove Marija Dimitrijević.Ona je jedina prišla da mi pomogne, svi ostali su stajali. Ona mi je pomogla tako što sam se naslonila na nju, držala mi je glavu okrenutu ka njoj, jer je mislila da ja ne vidim svoju ruku. Ja sam u svakom momentu nju vidjela. Hitna pomoć je stigla nakon 2 minuta, oni nisu znali ko je povrijeđen. Oni su maksimalno profesionalno uradili svoj posao. Ušla sam u kola hitne pomoći, sve vrijeme su mi sijevale varnice pred očima, a bol je bio neizdrživ. Ja sam im tražila nešto protiv bolova, umjesto toga odgovarala sam na njihova pitanja šta me boli i koliko. Međutim, nisam znala da sam imala mnogo veće povrede od onih što sam vidjela.Osim amputirane leve ruke imala sam kontuziju srca, nagnječenje pluća, vodu u plućima, polomljenu karlicu na dva mjesta, polomljeni donji dio kičme, dijelimičnu paralizu desne noge i potpunu paralizu lijeve noge, kao i brojne hematome po cijelom tijelu. Oni su rekli da nikada nisu vidjeli takve saobraćajne povrede, a da je svaka od ovih koju sam navela mogla da me košta života. Više od 20 operacija za život sam imala, primila sam više od 200 anestezija, za bilo kakav pokret su morali da me uspavaju kako bi srce moglo da izdrži. Primala sam morfijum dva i po mjeseca svaki dan 24 sata i na svaka 4 sata po neki analgetik u vrat. Umrla sam tri puta i svaki put su ljekari uspeli da mi spase život. Ležim na leđima već 8 mjeseci. Tu saorbaćajnu nesreću su identično preživjeli i moja mama i Mladen i moji najbliži. Oni su to čini mi se psihički podnijeli teže nego ja. Mnogo je teško gledati nekoga ko više od 5 mjeseci leži i svaki čas pitaju da li sam životno ugrožena- navela je Dea.
