Dražen Žerić Žera jedan je od onih koji oštro kritikuje današnju scenu. Žera objašnjava šta se to promijenilo od vremena kada je on počinjao, pa sve do danas. Priča nam i o tome šta je to što mu smeta i pojašnjava fenomen neprevaziđenih starki.
Ovo je 23. album "Crvene jabuke". Osim toga, prošlo je i 30 godina od osnivanja grupe. Nije li vam dosta?
Puni snage
– Da, trideset godina je puno na papiru i stvarno jest. Nekako, meni je to brzo išlo, ne osjećam umor i ostalo što ide uz to, mladi smo mi, puni snage. Šalim se. Mislim da ćemo svirati dokle god budemo imali snage, i to je to. Ne želim u penziju, jer mogu još puno toga da dam publici.
Novi album jednostavno se zove 2016., tri godine prošlo je od posljednjeg. Na njemu je čak 25 pjesama. Ima li nekog zajedničkog nazivnika, o čemu je riječ, ima li neka posebna poruka koju nosi?
– Svaka pjesma nosi svoju poruku, pogotovo „Mliječni put". Svi smo negdje tu. „Ode Žera u mornare„umjetnički je opisan moj izlazak iz Sarajeva 1994. godine. Nikad ne snimimo pjesmu onako reda radi, svaka je rođena prirodnim putem.
Na albumu ima i nekoliko zanimljivih suradnji, poglavito s „Gustafima". Tu je i klapa „Puntamika", što je prilično neuobičajeno. Odakle ta ideja?
– Ovo čime sa ja bavim nema pravila, kao što ne bi trebalo biti ni u slikanju, pisanju, filmu, sve je izvedivo. Tako smo u jednoj Kvarner-Istra pjesmi osjetili „Gustafe" i nastala je saradnja. Tako je i s klapom „Puntamika". Bez neke matematike, samo je došlo po sebi.
Rekli ste da ste razočarani današnjom scenom. Spominjali ste taštinu, noževe u leđa. Je li još uvijek tako? U muzici ste više od 30 godina, zbog čega se otišlo u te stranputice?
– Budući da sam 80-ih bio savremenikom te scene, ruku na srce, ne bih ovo danas htio nazvati scenom. Mnogo više se očekivalo. Ove 2016. gledamo paradu lažnog glamura silikona. Ali ne bih komentarisao, svaka roba ima kupca, naravno. Srećom, postoji još scena koja je nastavila tok vremena, ali mediji je ne prate. Bitna je senzacija, od vremenske prognoze do stanja na cestama.
Ove je godine i 30 godina od smrti Dražena Ričla i Aljoše Buhe. Kako je to na vas lično utiecalo? Bili ste odabrani da budete novi pjevač sastava, vjerojatno to nije bilo lako?
– Čovjek teške trenutke čuva za sebe, tako su i Dražen Ričl i Aljoša u srcima. Ne treba to stalno isticati. U posljednje vrijeme se spominju jer je 30. godišnjica njihove smrti i 31 godina benda i bitno je da nisu zaboravljeni.
Druga stvar po kojoj vas pamtimo su starke. Danas vidimo da se vraćaju, ako su ikad i otišle. Je li bio neki poseban razlog da ste ih odabrali? Jeste li ikada imali nekog stilistu?
– Stilist? Lažnjak zanimanje u Hrvatskoj! Meni je pjesma najbitnija i oblačim se kako se osjećam, što bi trebali raditi svi ljudi. Starke nisu nikad izašle niti se vratile, tako je samo u glavama nekih stilista. To je brend, to je način života. Bezvremenske su kao i još nekoliko brendova, kao Das Auto VW, kao Ray-Ban,kao što je Pepsi, Sony…
Gdje je najbolja publika?
– Putujemo puno i svugdje. Ne vidim da je negdje dobro, da se živi dobro, i da je narod zadovoljan. Narod je teško natjerati da se veseli. Bilo bi dobro da imamo zatvoren krug turizam – seljak, hrana domaća.
Je li publika na vašim koncertima u zemljama bivše Jugoslavije ona ista ili su to neki novi klinci? Možda su roditelji prenijeli tu ljubav?
– Publika je ista, u prvom redu mladost, a u zadnjem zrelost. Lijepo je da pjesma spoji par generacija.
Imali ste brojne mentore kroz karijeru, Bijelo dugme, Kemala Montena. Za koga mislite da je na Crvenu jabuku i vas osobno najjače utjecao?
– Nakratko svi oni, plus Davorin Popović i Indexi. Imao sam sreću života u Sarajevu da od njih nešto naučim.
Gdje ljetujete i imate li neko posebno mjesto?
– Više mjesta! Uživam otići na Makarsku rivijeru, Pelješac, otoke, posebno na Korčulu.
Teška vremena
Šta mislite o tome što vas Ministrastvo kulture Hravtske nije prepoznalo i niste dobili nikakva sredstav niti beneficije.
– Bilo bi lijepo kad bi se neki novinar počeo baviti stručnim mističnim povjerenstvima Ministarstva kulture. Željko Bebek i ljudi poput njega nisu dovoljno prepoznati, takav je njihov komentar, a i meni su isto odgovorili. Pa onda možda da se objavi ko je prepoznat dovoljno, a ima ih podosta za koje nikad nisam čuo. To je bilo i za vrijeme prošle ministrice i njenog zamjenika. Što se filmova tiče, rade se dobri filmovi i to je odlično. Drago mi je da se to događa u ova teška vremena za sve čime se čovjek bavi.
Ko ne puši neka ne počinje!
Odakle tolika strast prema pušenju? Bili ste poznati po cigareti i uz mikrofon, i po pet kutija cigareta dnevno!
– Miris cigarete i espreso kafe, to je to! Svako ima nešto, ali eto, onaj ko ne puši, neka ne počinje. Malo je ovakvih tipova poput mene!
