Kemal Monteno i Toma Zdravković nekada su bili veliki prijatelji i nisu bile rijetke situacije kada su se družili na nastupima ali i privatno, pa su sjedeljke znale potrajati i do ranih jutarnjih sati narednog dana.
Mnogi muzički kritičari, ljubitelji njihovih pjesama i publika će vam reći da su to dvije legende estrade. Danas nažalost nisu među živima, ali ostale su njihove pjesme. Različite, ali i jedna zajednička. Naime, pokojni Zdravković je imao želju da se na jednom od njegovih albuma koji je snimio osamdesetih godina u Sarajevu pojavi notni zapis, čiji će autor biti njegov veliki prijatelj Kemal Monteno.
I tako su 1984. godine u sklopu materijala „Dal' je moguće“ nastale „Pesme moje“, koje od početka do kraja u svim stihovima prožimaju bit života i dotadašnje pjesme i dijelove refrena Tominih kompozicija.
– To je samo mogao Monteno. Njegov tekst, njegova melodija… Znao me u dušu. A svi ćemo jednog dana otputovati daleko, a ostaće naše pjesme da ih staro društvo zapjeva – rekao je svojevremeno Toma.
I prvi je na onaj svijet otišao Toma, i to 1991. godine. U znak sjećanja na pjesmu i prijatelja, i Monteno je za života pjevao ovu pjesmu na svojim nastupima i tako odavao počast velikanu muzičke scene. Na nekoliko manifestacija i događaja koji su kasnije bivali posvećeni životu i djelu Tome Zdravkovića „Pesme moje“ je bila na redovnom reportoaru uz Kemala Montena, koji nikada nije odbio nastupiti na manifestacijama takve vrste.
A onda je i Kemal Monteno 2015. godine napustio ovaj svijet i malo ko će se sjetiti da ovim zapisom u svojoj interpretacijom oplemeni sjećanje na dva velika čovjeka i prijatelja koja su zadužili muzički esnaf da ih se vječno sjećaju, jer kako između ostalog kažu i originalni stihovi: – Dao sam vam dušu svoju, dao sam vam dane mladosti, dijelio sam život s vama svoje tuge svoje radosti. Pjesme moje, pjesme moje nizašta me ne krivite, ostanite s drugovima i za mene živite.
