Iza nje je 31 godina profesionalnog estradnog staža pa samim tim pripada staroj muzičkoj školi. Karijeru nije gradila na skandalima, nego isključivo kvalitenim pjesmama, glasom i stasom. Punila je dvorane širom bivše Jugoslavije i publika je od samih početaka prepoznala njenu iskrenost. Vlasnica je hitova koji nikad neće izblijediti. Ana Bekuta je dama u pravom smislu te riječi i bez dlake na jeziku odgovorila je na sva naša pitanja. Od djetinjstva, odrastanja, početaka, prijateljstva, majčinstva, ljubavi…
Većina nas se sa radošću sjeća svog djetinjstva. Kakvo djetinjstvo ste vi imali, gdje ste odrastali?
Muzički gen
– Imala sam zaista predivno djetinjstvo i tog perioda se sa radošću sjećam. Bilo je svega taman onoliko koliko nam je bilo potrebno. Moje sestre i ja smo dana provodile u igri, pjesmi, slušanju radija. Kasnije me otac upisao u KUD, jer sam imala namjeru da naučim da igram kolo i budem članica folklora. Onda se desilo da se pjevačica u KUD-u razboljela i ja sam je zamijenila.
To je bio Vaš prvi javni nastup? Sjećate li se koju pjesmu ste otpjevali?
– Da. To je bio moj prvi nastup. To je bilo u obližnjem selu, nekih 15-ak kilometara od moje Pribojske Banje, u Kratovu, a pjevala sam sevdalinku ''Moj dilbere kud se šećeš''. Pazite, ja sam rođena na tromeđi. Moj Priboj odnosno Pribojska Banja je svega šest kilometara od bh. granice a do Crne Gore je nekih tridesetak kilometara. Tako da slušajući sevdah, a slušajući i mog oca koji je volio makedonsku muziku, ja sam naprosto zadojena tom izvornom muzikom. Kad sam počinjala znala sam petnaest pjesama, za pet pjesama majka mi je izdiktirala tekstove, među kojima je recimo ''Sejdefu majka buđaše''. I danas imam tu svesku i čuvam je. Bila sam vrlo radoznala kada je muzika u pitanju. Ispunjavala me. Kada sam ušla u muziku htjela sam da se oprobam u svim žanrovima. Bilo je takvo vrijeme, vrijeme bratstva i jedinstva. Imala sam šarolik repertoar tada. Istraživala sam muziku.
Imate prefinjen glas, koliko je talenat za muziku u Vašem slučaju bio nasljedan?
– Rođena sam u muzičkoj porodici. I stric i otac su bili muzičari. Doduše, svirali su frule i bili su samouki. Kao što sam na kraju krajeva i ja, ali naslijedila sam od mog oca pa i majke taj umjetnički talenat. Zaista imam dobar sluh. Ali, moram vam reći da nikada nisam mislila da ću se baviti pjevanjem. Makar u onom dijelu života kad sam mogla da maštam o svojoj budućnosti. Nikad sebe nisam vidjela u ovom poslu.
Nego?
– Željela sam biti veterinarka pošto sam mnogo voljela životinje, a ta ljubav je ostala i do danas. Onda sam željela biti učiteljica, ljubav prema djeci i omladini je također od malih nogu ostala do danas. Ali, sa rođenjem mog sina Igora u sedamnaestoj godini, moj život se potpuno promijenio. Dobro je i sreća je da sam imala taj talenat. Shvatila sam tada, da od toga mogu da živim. Tako sam krenula muzičkim vodama. Igor je tada imao tri godine.
Donijeli ste odluku da u sedamnaestoj godini rodite dijete?
– Znate šta, danas bih rekla za sebe da sam bila jako hrabra. Nesvjesno. Odluka da kao 17-godišnjakinja rodim dijete, bila je krajnje suluda. Ali ja sam riješila da idem tim putem pa kud' puklo da puklo. Ispostavilo se da se jedan takav rez trebao desiti u mom životu, da bih otišla u muziku. Ne znam da li bih i koliko bila zadovoljna, ali ne bih proputovala svijet, ne bih stekla prijatelje širom svijeta, da sam recimo bila učiteljica ili veterinarka.
Jedna od kompozicija koja vam je donijela slavu i uspjeh je ''Ja nisam rođena da živim sama''. Jeste li mogli naslutiti da će Vas ta pjesma vinuti u zvijezde?
– Znala sam. Imala sam 26 godina, kada sam donijela odluku da sa svojim bendom uradim nešto po pitanju svoje budućnosti i snimanja albuma. Na mjesta gdje smo mi svirali i pjevali, dolazili su razni muzičari. Shvatila sam da ne pjevaju ništa bolje od mene. Imala sam sreću da me na početku karijere sustigao tako dobar hit koji traje i danas. Drago mi je zbog toga.
Sjećate li se teksta Vaše pjesme ''Sarajevo'', obzirom da ste je snimili '80-tih godina?
– Kako se ne sjećam. Tu pjesmu i danas vrlo rado pjevam na svojim nastupima. Napisao je Predrag Vukojević – Vukas koji mi je radio prva tri albuma. Ta pjesma se sve češće pjeva danas. Čula sam i da je neka kolegica tu pjesmu presnimila, nisam sigurna koja.
Elvira Rahić…
– Eto vidite. Nemam ja ništa protiv toga. To mi prija i godi. Najvažnije je da pjesma ostane u narodu.
Sarađujete dugo sa Marinom Tucaković. Gotovo uvijek ''ubodete hit''. Slučajnost ili…?
– Ona je takva umjetnica da njoj ne treba izražavati želje, kada je muzika u pitanju. Ona vas skenira. Ona prati šta radite u kom ste raspoloženju i napiše pjesmu . Pri našim susretima ona dobije inspiraciju. Imala sam sreću da sarađujem sa njom, mislim od samog početka moje karijere. Njoj ne treba ništa posebno reći. Uvijek je na visini zadatka i prosto me fascinira kako svaki put nalazi neku novu riječ, novu rimu, što je stvarno za čuđenje. Ona je vanserijski talenat.
Uvijek ste se isticali sa posebnim interpretacijama, imate lijepu boju glasa, no naslutite li nekada za neku Vašu pjesmu prije snimanja da će biti hit?
– Ne znam da li je to unutrašnji osjećaj. Izgleda da jeste. Naslutim. Kad osluškujem nove pjesme, tu mora biti dobra i melodija, kao i tekst koji nosi veliku ulogu sa aranžmanom. Foršpil mora biti poseban. To je neobjašnjivo. Ukusi publike i moji ukusi se poklapaju i čini mi se kako vrijeme odmiče da se sve više volimo, kada su pjesme u pitanju.
Kada pravimo poređenje sa estradom nekada i danas, razlike su primjetne. Danas je gotovo sve kompjuterizovano, autorska prava nisu riješena. Kako gledate na taj segment?
– Nekada su se pravile ozbiljne pjesme, tih '70-tih, '80-tih i '90-tih godina. Evo ja ne znam poslije 2000. godine za neki masovni hit. Nešto posebno kvalitetno u tom segmentu ja nisam čula. Malo je takvih pjesama. Pjesama koje vrijede. Možda bi se muzikolozi i sociolozi trebali pozabaviti pitanjem, zašto nemamo kvalitetnih pjesama. Na kraju krajeva, ja mislim da se sve svodi na ono, kakva vam je država takva vam je i muzika. Do te 2000. godine sve pjesme su bile komponovane i nije se prepisivalo ništa. Svaki od kompozitora bi sjeo i napisao kompoziciju na tekst ili obrnuto. Pri tome, živjeli smo u uređenom sistemu. Znalo se šta ko radi. Znalo se recimo da ću ja dobiti pet posto od svakog prodatog albuma. Od 1991. pa do prije tri godine, ja nisam dobila niti jedan fening na osnovu mojih prava. Vladao je totalni haos. Ali valjda će doći vrijeme da će se zavesti red u svim segmentima života pa i u muzici.
Obzirom da ste prošli mnogo toga u životu, kako gledate na prijateljstvo? Ima li prijateljstva na estradi?
– Vidite, ja imam svoje drugarice koje viđam jednom godišnje, koje su iz mog mjesta. Ali u međuvremenu sam stekla par prijatelja, ne više, na koje mogu da se oslonim i koje mogu da pozovem u svako doba dana ili noći, kao i oni mene. Toliko sam uspjela s obzirom na to koliko je moj posao težak i koliko me odvaja od moje porodice i prijatelja. Stalno sam na putu, ali uspjela sam da steknem nekoliko prijatelja i da održim veze iz djetinjstva.
Ozbiljna osoba
I dalje vjerujete u ljubav, u svim segmentima životima?
– Naravno. U svakom smislu.
U čemu je ključ Vaše uspješnosti i dugovječnosti? Šta vas je održalo protekle godine, bez skandala, bez skretanja posebne pažnje na ono što radite, ljudi su jednostavno prepoznali Vašu iskrenost i kvalitet.
– Počela sam se baviti ovim poslom kao zrela i ozbiljna osoba. U 26. godini sam snimila prvi album. Publika je prepoznala moju iskrenost. Tada sam zapamtila, između ostalog i riječi Lidije Habić, producentice tadašnjeg PGP-a, koja mi je jednom rečenicom objasnila šta je estrada i u čemu će biti dugovječnost i opstanak: Nikada ne ogovarajte javno, svoje kolege, prijatelje, nikoga, niti za medije ni bilo gdje drugo.
Posebna ljubav prema unucima
Koliko vremena stignete posvetiti unucima?
– Svaki baka i deka će vam reći da je to najljepši trenutak u životu. Trenuci kada pratite njihovo odrastanje, igrate se sa njima, ne može se nadomjestiti. Možda nisam imala vremena da pratim odrastanje mog sina kao što pratim njihovo. Uživam u svakom trenutku provedenom sa njima. To je jedna posebna ljubav.
