Crvena jabuka zasigurno je jedan od rijetkih bendova koji se uspio održati na sceni više od trideset godina. Mnogi hitovi su iza njih: ''Dirlija'', ''To mi radi'', ''Bježi kišo s prozora'', ''Da znaš da me boliš'', ''Nekako s proljeća'', ''Volio bi da si tu''…
Sve generacije
Mnogi su uz njihove pjesme odrastali, zaljubljivali se, a brojni hitovi ove grupe slušaju sve genaracije i danas. Dražen Žerić – Žera je u "Crvenu jabuku" došao na nagovor svoga prijatelja Dražena Ričla 1985. godine i tada je svirao klavijature. Tri godine kasnije je preuzeo ulogu vokalnog soliste grupe, što je i danas.
– Od svakog nastupa, bilo gdje da sviramo, gotovo uvijek očekujem mnogo. I svaki put je u svakom mjestu otvorena mogućnost i održavanja drugogo koncerta dvije noći za redom ukoliko publika pokaže interes za tim. Jer mi smo tu zbog publike. I drago mi je zaista, što naše vrijeme nije prošlo. To pokazuje publika koja dolazi na naše svirke – priča nam Žera.
U današnjem vremenu, kada se veliki broj Bosanaca i Hercegovaca bori za preživljavanje i na različite načine bježi od svakodnenvnice, šta nastojite pripremiti publici koja vas dođe gledati i slušati?
– Svaki naš koncert i svirka, bilo gdje da radimo sadrži toplinu i ljubav, kako bi ljudi zaboravili na nedaće, na vijesti koje slušaju i gledaju svaku noć. Kada su koncertne dvorane u pitanju, pripremamo program od dva i po tri sata savršenog bijega od stvarnosti. Nama na koncerte dolaze sve generacije i u svakom gradu očekujemo da će tako i ostati.
Godinama ste prepoznatljivi po starkama koje su Vaš zaštitini znak. Starke sada možemo nabaviti svugdje, no gdje ste ih vi nabavljali prije recimo trideset godina?
– Na području bivše Jugoslavije u tadašnjim vremenima se po svu garderobu išlo u Trst, tako da sam tamo išao i po leviske i majice, ali i po starke. Nije bilo kod nas. Ne samo ja. Svi smo išli.
Jeste li ikada nosili cipele?
– Samo starke nosim. Jednostavno to je sastavni dio mog imidža i to je godinama tako. Dva puta u životu sam obuo cipele, jednom kada je umro Ipe Ivandić, a drugi put na sahrani mog velikog prijatelja i kolege Kemala Montena.
Možda sa Severinom
Imate mnogo dueta. Postoji li onaj najdraži?
– Ne bih mogao izdvojiti nijedan. Svi dueti i sve pjesme su mi podjednako drage. To je jako teško pitanje. Možda sa Severinom. Šalim se. Ali evo, sa Kemom i Arsenom. Ponosan sam na te duete.
Sa Sašom Lošićem ste snimili dva dueta. Postoji li neki poseban razlog za to ili je slučajnost?
– Mi smo generacijski rasli zajedno. Mi smo ekipa iz školskih dana, Saša Lošić, Elvis Kurtović. Jeste. Jedino sa Sašom Lošićem imamo dva dueta. To su naše stare pjesme iz vremena kada smo bili tinejdžeri. To je nekako bila rutina, željeli smo to da snimimo i pjesme su tu i dalje.
Rođeni ste u Hercegovini. Odrastali i popularnost stekli u Sarajevu. Danas živite u Zagrebu. Gdje se osjećate najugodnije?
– Ne pripadam ni Austriji, ni Njemačkoj, ni Srbiji, ni Hrvatskoj. Rođen sam u Mostaru i pripadam ovom podneblju. Ja sam Bosanac i imam bosanski mentalitet, ali s druge strane ne pravim uopšte razliku kada prenosim emociju i pjevam.
