Mate Bulić je pjevač koji se rodio u Hercegovini u jednom manjem mjestu. Pjevač koji je vozom Olimpik koji je kretao iz Čapljine, a on se ukrcavao u selu Žitomislici, dolazio u Sarajevo, i onda išao do ulice Danijela Ozme gdje se nalazilo sjedište tadašnjeg RTV centra da bi snimao pjesme ili gostovao. Kaže da u životu po tom pitanju ne bi ništa mijenjao, sve bi ponovio.
Počeci
Ponosi se tim godinama života i arhivskim snimcima koje je napravio za Radio Sarajevo,kao i svom generacijom koja je bila sa njim u to vrijeme. Danas je iza njega uspješna karijera,pa smo ga pitali,sa obzirom na to da u posljednje vrijeme dozira nastupe,da nije polako spreman za mirovinu.
– Ne bih se baš sa tim složio. Ja doziram onoliko koliko bi trebao biti nazočan,da bi jednostavno održavao kontinuitet među mojim obožavateljima koji me slušaju. Ja to ne bih smatrao mirovinom,ali iz iskustva govorim, da u životu ne treba ništa forsirati. Moj zadnji album je dosta dobro prošao,isplivale su dvije tri pjesme na površinu,a ostale su nezapažene jako dobre pjesme. Zbog toga ja želim jednako kontinuirano svakoj pjesmi dati prostora koji zavrjeđuje, samim tim što sam ih odabrao i stavio na album, pa da svi moji fanovi na miru u svakoj pjesmi uživaju. Radim sve to sustavno, a da li ću u budućnosti ponovno snimiti album još ne znam, jer već duži period je moda singlova. Dakle ,ako me nema u javnosti ne znači da sam u mirovini, jer Mate Bulić ne može bez pjesme, a i još nisam za mirovinu.
Za Vas bi se moglo reći da ste postali začetnik ili preteča ovih današnjih pjesama koje su sumnjivog kvaliteta, da ne kazem tekstova koji u sebi imaju sve ono što jednoj dobroj pjesmi nije potrebno. Da li ste ikada zašalili što ste snimili pjesmu „Šuti Đurđa, je*em ti minutu“?
– Ni jednog momenta, a zašto bih? Ja razmišljam da tu pjesmu ponovno renoviram,da je prezentiram u nekom novom ruhu prilagođenu ovom vremenu. Međutim, ne znam koliko bi to imalo efekta, jer ta pjesma je napravila svoje što je trebala u to vrijeme. Mislim da je tada tih osamdesetih godina bila prva sočna psovka koja se dogodila na prostorima bivše Juge. Upravo zahvaljujući toj pjesmi ja sam iskočio iz anonimnosti. Po završetku fakulteta,doselio sam se u Njemačku i onda sam izgubio, neću reći kontakt,već kontinuitet sa tom vrstom muzike. Ali, moram da napomenem da sam imao sreću da dok sam bio u BiH radim sa jednim od najboljih kompozitora u to vrijeme,a to je Mijat Božović, a koji mi je također ponudio pjesmu ”Kad bi žene išle u vojnike” koja je isto tako napravila pravi bum u ondašnjoj Jugoslaviji. Dakle, ja ne mogu da se požalim na uspjeh i karijeru iz tog perioda.
Lijepe žene su uvijek oko njega
Da li Mate Bulić voli da pjeva sevdah?
– Sevdah je meni u duši. To je dio mog života, mog kompletnog muzičkog življenja, jer koji to pjevač ne voli zapjevati dobru sevdalinku. Sevdah teče u mojoj krvi, mojim venama. I ovaj današnji žanr muzike koji radim i pjevam se mnogo oslanja na sevdah. Sevdah iz mene nikada izlapiti neće , jer ja sam to. Već dugo je u meni sazrela odluka, da ću za kraj moje karijere snimiti deset najupečatljivijih sevdalinki iz mog djetinjstva, a krenut ću od pjesme „Sjetuje me majka“. Bit će to uglavnom pjesme koje sam ja slušao od mog oca i njegovog društva, koji su do kasnih noćnih sati pjevali sevdah, a ja sam jedini imao prvilegiju da sa njim sjedim do kasnih sati slušam i uživam. U sjećanju su mi ostale sve te slike,ko je gdje sjedio za stolom, šta je ko od njih pio, šta je ko do njih pjevao. Da ponovim moja životna zakletva je da na kraju karijere i života snimim te pjesme, ako bude ko slušao dobro je ,a ako ne, sebi sam barem želju ispunio.
Da se malo zadržimo na sevdalinkama. Prije desetak godina snimili ste CD sa sevdalinkama koje su tipične za BiH,a naslovili ste CD „Hrvatske sevdalinke“. To je izazvalo dosta negativnih komentara. Zbog čega ste to uradili?
– Ako su dio tih priča, dio tih pjesama jednim dijelom autori Hrvati,ne svih već pojedinih,da li teksta ili aranžmana,pomenut ću samo Jozu Penava, ja kao pripadnih hrvatske nacije u BiH, ravnopravnog, konstitutivnog naroda,zašto ne bih imao pravo na tu pjesmu. Ja neću da se pravdam zašto sam to uradio, možda je sam naslov bio malo iritirajući,vjerovatno je trebalo staviti “i” hrvatske sevdalinke. Ja sam tim CD htio da kažem da i mi Hrvati iz BiH imamo pravo na te pjesme. Bosna se uvjek oslanjala na arhiv sevdaha , tu je najjača na svijetu. Postoji sevdah Crne Gore, postoji sevdah Sandžaka, ali meni je sevdah iz BiH najbliži i najdraži,najbolje ga razumijem i najviše ga volim. A, dobar sevdah se ne može prezentirati bez dobrih harmonikaša,a tu je opet BiH najbolja. Najbolji harmonikaši dolaze iz BiH,a to su prije svega Ante Filipović, Elvedin Krilić, Samir Kadirić, Mustafa Šantic, Dragan Stojković Bosanac, Miroslav Novačić, to su harmonikaši sa kojima je milina pjevati sevdah i koji razumiju dušu sevdaha. Ja tim CD nisam htio ništa politizirati, htio sam samo skrenuti pozornost, na nagovor izdavača da bi trebalo i tim pjesmama skrenuti pozornost, jer tada su takva vremena bila.
I Vi i Željko Samardžić tek kada ste napustili BiH postali ste enormno popularni. Obojica ste Hercegovci, da li mislite da ste ostali u BiH da ne biste bili to što ste danas?
– Ne, ne mislim. Niti mi je ko smetao niti me je ko zabranjivao. Jednostavno takve su okolnosti bile. Rekao sam već da sam nakon završenog studija otišao u Njemačku i to za tadašnjom djevojkom, današnjom ženom. Tim počinje ljubavna priča i ova muzička strana mog života koja traje do danas. Imam dvoje djece, danas akamdemski građani,ima dva zlatna unuka i uživam u životu. I Željko i ja smo počinjali zajedno prije trideset i više godina, pjevali smo u Čapljini, Mostaru , bili inventar hercegovačkih restorana i hotela. Tada i u to vrijeme bilo je Udruženje muzičara,muzička i koncertna institucija koja nas je raspoređivala gdje da pjevamo, i mogu da kažem da se sa sjetom sjećam tih vremena, jer bilo je uživanje pjevati po tim tersama, znalo se tačno radno vrijeme. Obzirom da BiH obiluje izuzetnim pjevačima, ja moram da kažem da ne znam da li bih baš pronašao put i koliki bi mi domet bio u interpretativnom nadmetanju sevdaha. Ja smatram da bih napravio karijeru,a kolika bi ona bila ne znam.
Ali život u dijaspori Vam se dobro isplatio. Postali ste nekrunisani kralj dijaspore, barem po pitanju jednog naroda?
– Oslanjajući se na tokove sevdaha napravio sam jedan pomak u mojoj interpertaciji, kako po pitanju muzike tako isto i tekstova, onda tu je moj vibrato kojeg mi je priroda podarila, kojeg sam blanjao godinama da to nekako poravnim, da nekako kroz te aranžmane ne bude klasični narodnjak. Između popa i folka sam našao jednu granicu,a poslije toga su me svi mediji u Hrvatskoj pitali kako se to zove? Ja sam odgovorio da se zove , onako kako je narod voli. Tako je slično i kod Željka Samardžića,on je iz popa otišao ka narodnjacaima, a ja obrnuto i isplatilo nam se.
Prijatelji
Da li ste se iz komercijalnih razloga okrenuli da pjevate samo jednom narodu, hrvatskom?
– Nije tu bilo komercijale, jer su jednostavno takva vremena bila. Svako od nas pjevača je na neki način pjevao u to vrijeme samo jednoj populaciji, samo svom narodu. Taj krvavi rat nikome nije trebao, niti je danas bilo ko zagovornik toga da se to ponovi. U to vrijeme, da kažem u okruženju u kojem sam ja živio bila je zabranjena ćirilica,a Mate Bulić samo neka ne pjeva ekavicu bio je uvijek dobro došao. U to vrijeme bilo je dosta izbjeglica, te neke duldung generacije,tu više nije bilo zajedničkog života, svako je bio na svojoj strani i svako je u svom okruženju djelovao i radio samo za svoj narod. Nažalost,ali tada je to tako bilo. Da sam mogao ja bih živio samo od sevdaha,ali sam uvidio da ne mogu, ne mogu protezirati to što hoću i naslanjajući se na to, napravio sam to što sam danas.
Koga se najradije sjećate iz Vaše generacije pjevača?
– Kada se mislima vratim u to vrijeme prvi mi na um padne Ćazim Čolaković čija me smrt jako pogodila, pa tu je Hamdija Čustović. Naš prvi zajednički nastup mislim da je bio krajem sedamdesetih godina u Nevesinju. Bila su to vremena, vremena prijateljstva , lijepog i iskrenog druženja. Pa tu je Sejo Pitić, pratio sam svaku njegovu emisiju sevdaha koju je svojevremeno radio. Pa tu je jedinstveni RTV voditelj i novinar Enver Šadinlija, koji mi je, kada sam ja bio niko i ništa, pružio i davao priliku da nastupam i da se predstavim,pa tu je fenomenalni Nihad Alibegović,kojeg želim da malo više proguram na hrvatsko muzičko tržište.
Da li je konačno došlo vrijeme da Mate Bulić napravi solistički koncert u Sarajevu?
– Zašto ne, vrlo rado. Prije izvjesnog vremena imao sam fenomenalan koncert u dvorani Lisinski u Zagrebu i to je za moju karijeru koju sam stvarao u dijaspori i Hrvatskoj jedan pečat i jedan diplomski rad. Bio je to jedan od mojih najemotivnijih koncerata. A, što se tiče Sarajeva veoma rado bih došao i napravio koncert u jednoj od sarajevskih velikih dvorana, i na tom koncertu iz sebe izbacio nedorečeni vid i talent u sevdalinci. Naravno ne bih cijelu noć pjevao sevdah ,ali veći dio bi bio upravo sevdah sa mojim dragim gostima. Iskreno se nadam i vjerujem da će to biti u skorije vrijeme.
