Amel Kapo je diplomirani profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja. Na ideju da trenira djecu s invaliditetom došao je kad je vidio da na bazen dolazi velik broj takvih osoba, ali niko s njima nije radio. Tada mu je Paraolimpijski komitet pomogao poslavši ga u Istanbul na edukaciju za trenere osoba s invaliditetom.
Trenira djecu s Downovim sindromom, autističnu djecu, djecu bez ruku i to potpuno besplatno. Mnogi kažu da je divan trener, ali još veći čovjek. Amel je rođen 1986. godine u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu završio u Sarajevu. Magistrirao na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Univerziteta u Sarajevu 2016. godine. Trenutno na doktorskom studiju Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu. Kapo je samo za naš magazin razgovarao o osnivanju klupa Spid, radu sa djecom ali i privatnom životu.
Kada je osnovan Spid i s kojim ciljem?
-Plivački klub Spid osnbovan je u novebru 2015 godine ali sa zavničnim početkom klub je startao početkom marta 2016. Godine. Jedini razlog je taj što je ideja da plivanje osobama sa invaliditetom bude besplatno.
Razlog osnivanja pomenutog kluba i kako ste došli na ideju?
-Radeći određene prakse na Olimpijskom bazenu Otoka primjetio sam da ne mali broj osoba sa invaliditetom dolazi na bazen ali niko ozbiljnije nije radio sa tom populacijom. Krenuo sam u jedno malo istraživanje gdje sam došao do podatka da niko nikada ozbiljnije nije radio adaptivno plivanje tj. plivanje za osobe sa invaliditetom. Razlog osnivanja kluba je taj što je sport pravo svakog čovjeka pa tako i osoba sa invaliditetom. Plivanje je jedini sport kojim se mogu baviti i tipične osobe ali i osobe sa invaliditetom bez obzira na njihov stepen, oblik ili vrstu invaliditeta. U vodi smo svi jednaki!
Često ste znali reći “Tvoje je samo što daš” da li se držite te parole u privatnom ali i poslovnom segmentu?
-Da tako je. To sam naučio od svog dede rahmetli gdje je on znao reći ruka koja je otvorena može dati ali i primiti. Ona ruka koje je zatvorena ne može niti dati niti primiti.
Volonterski učite djecu da plivaju kako je sve zapravo krenulo i koji je razlog da se odlučite na tako humano djelo?
-Moje mišljenje je ako želimo da imamo zdravu naciju, zdravu populaciju onda se trebamo baviti nekim kretnim strukturama ili nekom sportom. Obzirom da je sport pravo svakog čovjeka on se ne bi trebao naplaćivati, a posebno osobama sa invaliditetom, jer to je populacija našeg društva kojoj se sve naplaćuje. Kada bi svako od nas učinio nešto humano, neko dobro djelo, a da ne očekuje ništa zauzvrat tada bi nam mnogo bolje okruženje i stanje u državi bilo.
Jeste li zadovoljni dosadašnjim uspjesima u profesionalnom smislu?
-Kada napravite Sportistu godine u kategoriji osoba sa invaliditetom u 2018. Godini, kada imate perspektivnog sportistu u Bosni i Hercegovini, kada nastupite na Mediterasnkim igrama i kada nastupite na Evropskom prvenstvu za osobe sa invaliditetom te osvojite 9. Mjestu u Klasi S8 i sve to za tri godine postojanja ovog sporta u Bosni i Hercegovini itekako mogu reći da sam zadovoljan.
Kako se snalazite u brojnim obavezama?
-Po ostvarenim rezultatima rekao bih da se snalazim dobro.
Ko Vam je najveća podrška pri ostvarenju zacrtanih ciljeva?
-Porodica i uži krug prijatelja definitivno.
Proglašeni ste za muškarca 2017. godine. Koliko Vam je važna ta nagrada i šta Vam ona predstavlja?
-Mogu Vam slobodno reći da nije mala stvar kada Vas proglasi jedini muški magazin u državi za muškarca godine pored toliko muškarčina u Bosni i Hercegovini. Velika je stvar što to nije bio izbor ljepote već su ulazile i druge bitnije ljudske osobine gdje je na kraju bitno da muškarac godine mora biti neko ko će biti uzor drugima. I to je nešto na šta sam ponosan i to je nešto što nosi veliku odgovornost.
Postali ste otac. Koliko Vas je ta uloga promijenila?
-Mogu reći da mi se ispunio jedan veliki san i da sam itekako ispunjen tom ulogom oca.
Šta je najbitnije u odgoju djeteta?
-Najbitnije od svega jeste da mu pružite priliku da ga ne tjerate na nešto što ono ne želi te da ga držimo na pravom putu. Odgojiti ga da voli, cijeni, poštuje.
Da li neke Vaše osobine prepoznajete u sinu?
-On je još mali da bih vidio neke osobine.
Kakav ste prijatelj?
-To trebate pitati moje prijatelje. Ja mislim da sam dobar.
Koju ljudsku osobinu cijenite?
-Iskrenost i odgovornost.
Da li cilj opravdava sredstvo?
-Pa i ne baš.
Hobi?
-Obzirom koliko imam obaveza i nemam baš neki hobi.
Kako se opuštate?
-Gledajući fudbalske utakmice na TV-u.
Šta ljudi ne znaju o Vama?
-Oni koji treba da znaju znaju mnogo.
Čega se plašite?
-Nepravde.
Šta ne opraštate?
-Laž, bezobrazluk i manjak poštovanja
Šta Vas nasmije?
-U zadnje vrijeme Sabit iz Tarčina
Najljepši kompliment?
-Najbolji tata.
Šta Vam zamjeraju bliski ljudi?
-To što nemam baš slobodnog vremena.
Šta Vas može izbaciti iz takta?
-Bezobrazluk.
Koje obećanje ste dali sebi?
-Uh ima ih mnogo (smijeh).
Najveća mana?
-Previše vjerujem ljudima.
Dan koji pamtite?
-Od prošle godine 9. maj pa do kraja života.
Da niste to što jeste, sta bi ste bili?
-Da nisam ono što trenutno jesam onda bi mi bilo svejedno šta sam jer je jedino u čemu se vidim sport.
Koliko članova broji plivački klub Spid?
-Plivački klub Spid dans broji 87 osoba sa invaliditetom sa različitim vrstama stepenima i oblicima invaliditeta koji dolaze iz Živinica, Kladanja, Gornjeg Vakufa, Zenice, Visokog, Kaknja, Istočnog Sarajevu. U sportu, jedino mjerilo uspjeha je rezultat. Mi imamo sreću što rezultati načeg rada mogu se vidjeti golim okom. Itekako smo zadovoljni rezultatima kako u društvenom smislu gdje nam je cilj resocijalizacija i inkluzija osoba sa invaliditetom u društvenu zajednicu tako i na takmičarskom planu gdje naši plivači donose medalje sa regionalnih ali evropskih takmičenja.
Trenutni planovi?
-Ima ih mnogo kako privatnih tako i poslovnih. Jedan od planova je da napravimo prvo međunarodno para plivačko takmičenje u Bosni I Hercegovini.
