Raja ubjeđuje i sebe i druge da živi u metropoli, ali ostaje konzervativna i rigidna po pitanju prihvatanja onih koji ne potiču iz istih društvenih, kulturnih, intelektualnih krugova. Papci, s druge strane, bez ambicije da se prilagode sredini u koju su došli, bez kulturnih manira, često bez ikakvih navika o ličnoj higijeni “otimaju” raji ono što je njeno po pravu rođenja, što je njoj bilo mrsko uzeti, pa su joj drugi krivi, te tu nastaje vječiti sukob. Znajući zadrtost i jedne i druge strane, teško da će ikad doći do pomirenja ili smanjenja jaza između njih.
Tematiku tog fenomena, još dok je bio u začetku, obradila je Severina u svom prvom većem hitu “Djevojka sa sela”. Pjesma je objavljena na istoimenom albumu 1997. godine, a stihove i muziku zajednički potpisuju Severina i Zrinko Tutić.
Ovom pjesmom Severina je dočarala razmišljanja, nadanja i iskustva mlade provincijalke u susretu s metropolom. Zanimljivo, njena iskustva i nisu baš najbolja. Čini se da ni veliki gradovi nisu idilična mjesta za život. Stih – Svi su kao prijatelji, al’ hvala im za to – donosi dobro poznato licemjerje koje je karakterističnije za veliku sredinu u odnosu na malu, jer je u maloj manji broj ljudi, svi se poznaju, te su manje šanse za negativna iznenađenja u nečijem ponašanju.
Zatim slijedi isticanje sopstvenih vrlina kao što je iskrenost, odnosno “imanje srca”, što je opet neprikladno, jer se time nagovještava da ljudi iz većih gradova iste nemaju, što je neutemeljena generalizacija. Da je njeno iskustvo s velikim gradom razočaravajuće, kazuje nam i posljednja strofa. Stihovi – Ali nisam našla ono što sam tražila, moja ljubav, moja sudbina – donose pomenuto razočaranje.
Da li se lirski subjekt iz ove pjesme zadržao u metropoli ili se vratio u provinciju teško je reći. Ono što iz njenog primjera možemo naučiti je da ne osuđujemo, da se okanemo predrasuda, te da učinimo nešto konkretno ukoliko želimo bolje društvo. Nevjerovatno koliko se može naučiti od jedne neuke djevojke sa sela…
